Smjernice za molitvu na susretima kršćana, židova i muslimana

Njemački su biskupi prvi put 2003. godine objavili dokument „Smjernice za multireligijska slavlja kršćana, židova i muslimana“ kao pomoć u praktičnom radu.

Ova preporuka temelji se i na činjenici da se zadnjih godina i desetljeća u teologiji te u crkvenoj i svjetskoj javnosti, osobito nakon Drugog vatikanskog sabora, dosta diskutiralo i pozivalo na međureligijski dijalog.

******

ARBEITSHILFEN

Br. 170

 

 

TAJNIŠTVO NJEMAČKE BISKUPSKE KONFERENCIJE

 

Smjernice za molitvu na susretima kršćana, židova i muslimana

 Preporuka njemačkih biskupa

 

 

2. prerađeno i aktualizirano izdanje

 

Bonn, 2008.

 

 

 


 

Predgovor

 

Njemački su biskupi prvi put 2003. godine objavili dokument „Smjernice za multireligijska slavlja kršćana, židova i muslimana“ kao pomoć u praktičnom radu.

Ova preporuka temelji se i na činjenici da se zadnjih godina i desetljeća u teologiji te u crkvenoj i svjetskoj javnosti, osobito nakon Drugog vatikanskog sabora, dosta diskutiralo i pozivalo na međureligijski dijalog. Koncilska Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama „Nostra aetate“ (NA) postala je u tom pogledu programski spis. Papa Ivan Pavao II. pridavao je međureligijskom dijalogu veliko značenje, ne samo od trenutka one poznate Molitve za mir u Asizu 1986. godine, nego i cjelokupnim svojim navještajem Riječi Božje. Potresni događaji u New Yorku i Washingtonu dana 11. rujna 2001. godine još jedanput su, ali sasvim na drugačiji način, očitovali nužnost ovoga dijaloga.

S obzirom na usmjerenje međureligijskog dijaloga potrebna je jedna vrsta razlikovanja duhova, jer nerijetko se u međureligijski dijalog ulazilo s pogrešnog polazišta. Svaki susret i svaki razgovor može doduše uspjeti jedino onda ako među sugovornicima postoji ravnopravno priznavanje u smislu klasičnog principa „par cum pari loquitur“ (jednak s jednakim govori), ali to ne znači međusobno nametanje jednoumlja i istovrijednosti religija. Ovo bi bilo pogrešno razumijevanje tolerancije i religijske slobode. Uvjerenost u istinu vlastite religije mora istodobno pratiti spremnost i otvorenost za dijalog s drugim religijama. Ovu se činjenicu danas vrlo često zaboravi kada se organiziraju međureligijski susreti. Papa Ivan Pavao II. ponudio je u ovom slučaju primjer orijentacije, jer je u svojoj osobi dojmljivo i nedvosmisleno s vjerom i vjernošću Crkvi povezao spremnost na međureligijski dijalog, kojeg je više puta i posvjedočio.

Prošlo je više od pet godina od prvog izdanja Smjernica (Uputa) i u tom se vremenu skupilo raznovrsnih iskustava. Ova iskustva pokazuju da smo se mi u Njemačkoj s obzirom na pitanja vjere i religiozne prakse s jedne strane približili jedni drugima, a s druge strane je želja za samopouzdanjem, jačanjem identiteta kao i za razumijevanjem religioznih razlika dobila novo značenje. I na svjetskoj razini započela je nova mijena u međureligijskom dijalogu, ako primjerice uzmemo kontakte pape Benedikta XVI. s predstavnicima islama i to da se religiozna pitanja u kontekstu naših modernih društava javno diskutiraju.

S obzirom na aktualnu diskusiju o međureligijskom dijalogu i na iskustva zadnjih godina donijeli smo u ovom drugom izdanju naših Smjernica nekoliko preciziranja i aktualizacija. U novom izdanju donesena su objašnjenja o različitim predodžbama molitve; pojedinačni su pojmovi precizirani, kako bismo ih zaštitili od njihovog pogrešnog razumijevanja. Time će u okviru i u granicama ovih Smjernica odnosi između kršćana i židova s jedne strane, te odnosi između kršćana i muslimana s druge strane još preciznije biti shvaćeni u njihovim posebnostima i razlikama. I onima koji praktično u tom djeluju treba biti jasno da je molitva moguća jedino u istinskom poštovanju jednih prema drugima i u poznavanju razlika u susretu s drugim i drugačijim.

Religiozni obredi praktično se obavljaju po pravilu zajedno s pripadnicima vlastite religije. Ponekad je na religijskim ceremonijama pripadnik druge religije prisutan kao gost. U onim ustanovama, u kojima pripadnici različitih religija zajedno rade i uče, duže vrijeme dakle zajedno provode, mogu se naći osobiti povodi u kojima je smisleno zazivati ime Božje u prisutnosti drugoga. Tako je ovo drugo izdanje Smjernica kao pomoć u radu upućeno onima koji su odgovorni u zajednicama, školama, udrugama, bolnicama, kako bi im ponudilo okvir za religijske susrete.

U dorađivanju ovog dokumenta višestruko su sudjelovala sva tijela Njemačke biskupske konferencije: Plenarno vijeće, Stalno vijeće, komisije i potkomisije. Konačna verzija uslijedila je pod vodstvom i odgovornošću vjerske komisije, koja je sve prijedloge uputila konačnoj redakciji. Stalno vijeće je odobrilo tekst 24. lipnja 2008. godine. Zahvaljujem svim sudionicima.

Želim da novo izdanje ovih Smjernica sa svojim raznovrsnim preporukama, poticajima i pomagalima naiđe na srdačan i dobrohotan prijem.

Freiburg/ Bonn, u lipnju 2008. godine

 

Nadbiskup Dr. Robert Zollitsch

Predsjednik Njemačke biskupske konferencije

 

 

I. Uvod

Velike religije svijeta i njihove kulture sve više dolaze u doticaj po gradovima i općinama. I u Njemačkoj je osjetno vidljivije društvo sastavljeno od različitih religija. Takvo iskustvo može dovesti do strahova i predrasuda koji sa sobom nose ogromno neprijateljsko raspoloženje prema strancima. Ono međutim može biti i prigoda i šansa kako za kršćane tako i za zastupnike drugih religija, da se usredotoče ne samo na ono što je bitno kršćansko, nego da istovremeno otkriju i one aspekte koji ih vežu, a koji su do sada bili i ostali skriveni u povijesnim kontroverzama i neprijateljskim predodžbama proizišlim iz tih kontroverzi.

Ove se smjernice bave onim pitanjima koja se postavljaju pri zajedničkim susretima židova, kršćana i muslimana, ukoliko je njihov sadržaj ne samo zajednički susret nego i susret s Bogom u molitvi. Takvi susreti spadaju u širi okvir „međureligijskog dijaloga“[1] i potrebna im je priprema i pratnja.

U svezi s tim ove Smjernice žele biti pastoralna pomoć u orijentaciji bez tendencije da se na komplicirana pitanja, koja se u ovom kontekstu pojavljuju, dadne konačni odgovor. Ova izlaganja trebaju poslužiti tome da se župnicima, župnim vijećima, učiteljima i učiteljicama i angažiranim vjernicima predoče šanse, poteškoće i granice, ali i nužnost temeljene priprave. Na kraju Smjernica nalazi se Dodatak koji upućuje na drugu literaturu i crkvene stavove koji se bave ovim pitanjem.

Kakav treba biti međureligijski dijalog, pitanje je koje se postavlja svim kršćanima. Stoga se pri planiranju i organizaciji religijskih susreta s nekršćanskim zajednicama preporučuje ekumenska suradnja kršćana svih konfesija, po mogućnosti uz sudioništvo crkvenih službenika, koji su za to zaduženi.

 

II. O situaciji

Da bismo današnju situaciju odnosa kršćana sa židovima i muslimanima mogli ispravno ocijeniti, prijeko je potrebno baciti pogled u povijest. U taj je pogled uključena svijest o pozitivnim impulsima ali također i znanje o teretu neuspjelih poduhvata. Crkva je svjesna da joj je potrebno „očišćenje sjećanja“ od svih onih načina mišljenja i djelovanja koja sa sobom nose svjedočanstva protivna kršćanskoj vjeri i predstavljaju skandale u očima drugih religija. Na taj je način moguće izmirenje u odnosima.[2] Papa Ivan Pavao II. je za to dao primjer na prvu nedjelju korizme 2000. godine i u priznanju krivnje istakao je da su kršćani „vrijeđali prava plemena i naroda i prezirali njihove kulture i religijske tradicije.“[3]

Naklonost sadašnjeg trenutka nudi priliku za susret koju do sada zapravo nikada nismo ni imali, a Crkva joj je od Drugog vatikanskog sabora naširoko otvorila vrata. Crkva hoće ući u „iskren i plodonosan međureligijski dijalog s članovima židovske vjerske zajednice i s pripadnicima islama… Ono što dijalog od nas traži jest da budemo čvrsti u svojoj vlastitoj vjeri, ali da pritom s poštovanjem slušamo jedni druge, da sve dobro i sveto u naucima drugih religija nastojimo prepoznati, te da potičemo sve inicijative za unaprjeđenje obostranog razumijevanja i mira.“[4] Riječ je o tome da ovakvu priliku u nadi iskoristimo trezvenom prosudbom svih onih poteškoća koje su jedna drugoj stajale na putu.

 

1. O odnosu kršćana i židova

Kršćani se nalaze u posebnom odnosu prema židovima. Oni za kršćane nisu pripadnici neke druge religije, jer su s Bogom u neprekidnom savezu, a taj savez i za nas kršćane ostaje temelj naše vjere kojeg se ne može dokinuti. Biblija izraelskog naroda u velikoj se mjeri podudara s prvim dijelom dvodijelne Biblije Crkve, „Starim“ zavjetom, kojeg je Crkva preuzela. Tako i židovi i kršćani u istim svetim knjigama vide Riječ Božju. Povijesni put izraelskog naroda spada u kršćansku povijest s Bogom. Kršćani jesu i ostaju prema onoj Pavlovoj grane „divlje masline“, koje su nakalamljene na plemenito maslinovo stablo, kako bi imale dioništvo u snazi korijena, to jest dioništvo s Abrahamom i obećanjima upućenim Izraelu (usp. Rim 11,17). O ovoj posebnoj povezanosti sa židovima Drugi vatikanski sabor kaže: „Istražujući otajstvo Crkve ovaj se Sveti sabor sjeća sveze kojom je narod Novog saveza duhovno povezan s rodom Izraelovim.“[5]

U ranom dobu Crkva je bila bratska i sestrinska zajednica svih kršćana, dolazili oni iz židovstva ili poganstva. Osobito je judeokršćanima bilo posve razumljivo da sudjeluju u židovskom bogoslužju. Međutim, već nakon Isusovog raspeća postojao je sukob između odgovornih u židovskom narodu i kršćanskih zajednica. Pritom je došlo i do progona kršćana od strane židova. Konfrontacije su se povećale kada je većina židovskog naroda prestala priznavati Isusa za Krista i tako se distancirala od Crkve. Ovo je ostavilo traga u Novom zavjetu.

Od tada se sve jače počinju pokazivati negativni aspekti odnosa.[6] Kad su prestali progoni, koje su kršćani podnosili za vrijeme više rimskih careva, i židovstvu su u prvi mah ostale zajamčene njegove privilegije. Ali, tumačenja Novog zavjeta pod utjecajem polemike protiv židova i odraz tih tumačenja na navještaj i liturgiju vodili su sve većem neprijateljskom raspoloženju.[7] Zajednički život kršćana i židova nije doduše bio bez napetosti sve do ranog Srednjeg, ali je sve u svemu ipak ostao miroljubiv. Onu presudnu konfrontaciju izazvali su tek križarski ratovi. Svjetovni i duhovni autoriteti štitili su doduše židovstvo, ali je predodžba o „narodu koji je ubio Boga“ stalno bila motivom za progone i druge nasilne napade.

U Srednjem vijeku je ograda između židovstva i kršćanstva postajala sve viša i neprobojnija. Ali je ipak među njima postojao međuodnos, komunikacija i obostrani konstruktivni utjecaj. Ovdje se može navesti Nikola Kuzanski i njegov govor o docta ignorantia, o učenom neznanju, u kojem se eksplicitno poziva na židovsku misao. Kao drugi primjeri mogu se uzeti Gilbert Crispin (1046-1117) sa svojim spisom „Disputatio židova i kršćanina“ ili Hugo od Sv. Viktora (†1141). Vrijeme obostranih utjecaja na razvoj liturgije u sinagogi i u crkvi preraslo je u duži povijesni period. I židovska se slika kršćanstva pozitivno promijenila. Dok su rabini talmudskog vremena kršćanstvo smatrali „idolopoklonstvom“, rabinski autoriteti Srednjega vijeka govore o kršćanstvu pojmovima „pridruženosti, povezanosti“. Bilo je dakle u Srednjem vijeku i situacija i pokrajina u kojima su kršćani i židovi gajili međusobni odnos i u miru živjeli jedni pored drugih, i pored onih u kojima su pripadnici židovskog naroda bili izloženi progonima i drugim nasilnim napadima.

Kako su se židovi držali svojih religijskih tradicija i običaja, tako su i susreti s njima odisali stalnom sumnjom i nepovjerenjem. U kriznim vremenima, kada bi nastupili glad, ratovi, pošasti ili socijalne napetosti, židovi su na puno mjesta neprestance igrali ulogu žrtvenog jarca, te su tamo, gdje su bili manjina, bili i žrtve nasilja, pljački i pogroma. Do konca 18. stoljeća židovi su na širem prostoru kršćanskoga svijeta a i izvan njega bili tlačeni i zakidani.

Rasistički antisemitizam, koji se od 19. stoljeća često pojavljivao pod maskom znanosti, pridonio je tome da predrasude ne prestanu i nakon poboljšanja pravne situacije. Pod utjecajem ekstremnog nacionalizma židovskoj se manjini predbacivalo da ima preveliku kulturnu i privrednu moć. Tako je u mnogim dijelovima Europe nastao sociološki i politički utemeljeni antisemitizam. S druge strane, židovski su filozofi kao što su Franz Rosenzweig (1868-1929) i Martin Buber (1878-1965), kao i već prije njih, među ostalima Moses Mendelson (1729-1786) s nadom krčili nove staze za susret židova i kršćana.

U Njemačkoj je u 20. stoljeću mržnja prema židovima dosegla svoj strahoviti vrhunac. Nacionalsocijalizam je nakon poraza u Prvom svjetskom ratu i uslijed potresa financijske i privredne krize svjetskih razmjera preuzeo vlast i bez ustručavanja sproveo svoju višestruko podupiranu rasnu ideologiju u progonu, protjerivanju i ubijanju milijuna europskih židova. Iako je Shoah [genocid nad Židovima] bila prije svega djelo tipično modernog novopoganskog režima, koji je ugrožavao i progonio i kršćanstvo, antižidovske su predrasude ostale djelovati i to kod nemalog broja kršćana. Te su predrasude bile i uzrokom pasivnog ponašanja kršćana. Javno su se suprotstavili samo pojedini kršćani. Ubojstva i progoni velikog broja europskih Židova, kojima Europa duguje toliko zahvalnosti, imali su za posljedicu nenadoknadiv gubitak.

Deklaracija Drugog vatikanskog sabora „Nostra aetate“ udarila je temelj novog odnosa prema Židovima kada kaže: „Sjećajući se zajedničke baštine sa Židovima … ne iz političkih razloga nego potaknuta religioznom ljubavlju Evanđelja Crkva žali mržnju, progone i očitovanja antisemitizma kojima su u bilo koje vrijeme i s bilo koje strane Židovi bili pogođeni.“[8] Time je stvoren uvjet za novi početak. Iako je dijalog obilježen sjećanjem na Shoah [genocid], ipak pogled treba usmjeravati na zajedničku budućnost. Radi se o tome da kršćani u pogledu zajedničke duhovne baštine dožive Židove i Židovke uistinu kao „svoju stariju braću (i sestre)“[9].

Temeljno vjersko uvjerenje kao i iskustvo genocida obvezuje kršćane na moralnu dužnost da izgrade novu budućnost u kojoj „među kršćanima neće više biti antijudaizma, a niti među židovima protukršćanskih oblika mržnje, nego štoviše međusobnog poštovanja koje se dolikuje onima koji se klanjaju jednom Stvoritelju i Gospodinu i imaju jednog Oca u vjeri, Abrahama“[10].

Počeci novog odnosa jasno se primjećuju u mnogim susretima kršćana i židova u Njemačkoj u zadnjim desetljećima, a oni ulijevaju nadu. Treba zahvaliti i činjenici da je broj židovskih zajednica u Njemačkoj narastao dolaskom Židova iz istočnoeuropskih zemalja. Kršćani tako imaju opet mogućnost da sa Židovima zajedno žive, zajedničku baštinu otkrivaju, sve je dublje razumijevaju i da organiziraju zajednička religijska slavlja pred Bogom Abrahamovim koji je za kršćane Bog i Otac Isusa Krista.

 

2. O odnosu kršćana i muslimana

Kršćanstvo se u Europi može osvrnuti na dugu povijest svojih odnosa s islamom. Kontakti između muslimana i kršćana postoje još od javnog nastupa islamskog proroka Muhameda (oko 570-632 p. Kr.), koji je i sam bio povezan s kršćanima. Nakon odlaska u Medinu (622. p. Kr.) sve je više rastao uspjeh islama, a Muhamed se sve više ograđivao od židovstva i kršćanstva. Dok se islamska zajednica u Meki još uvijek molila prema sjeveru, u pravcu Jeruzalema, zajednica u Medini je promijenila smjer molitve prema jugu, okrećući se prema Meki – vidljivi znak preorijentacije.

Jezgra islamskog nauka jest jedincatost jednog Boga, a Muhamed je njegov posljednji prorok za cjelokupno čovječanstvo. Bog je po Kur’anu učinio da njegova vječna riječ konačno postane obaveznom „knjigom“ za sve ljude. Islam postavlja Isusa, Marijinog sina, na mjesto pretposljednjeg proroka u nizu kuranskih proroka. Ovaj niz započinje Adamom a završava Muhamedom, „pečatom prorokâ“ jednom zauvijek. Iako je naglašena osobita bliskost muslimana s kršćanima, islam ipak sve do današnjega dana podiže prigovor da je kršćanstvo iskrivilo Pismo te da naučava trostruko božanstvo Boga, što se u islamu kvalificira kao blasfemija. Islam ne priznaje prvenstvo istine kršćanske objave i središnje članke kršćanske vjere, jer se to prema islamskom shvaćanju suprotstavlja čistom monoteizmu Kur’ana.

Nakon islamskog osvajanja drevnih kršćanskih područja na Istoku, uključujući Svetu zemlju i Sjevernu Afriku, kršćani su u ovim krajevima u početku doživljavali kako vremena tolerancije tako i vrijeme tlačenja. A kod muslimana je europski kolonijalizam 19. stoljeća u kolektivnom sjećanju ostavio tako duboke tragove, da su se kroz njih gledale i srednjovjekovne križarske bojne a neki su ih idejni začetnici islamske obnove tumačili kao znak imanentnog neprijateljstva.

Na strani crkve opet istočni su se teolozi poput Ivana Damaščanskog († oko 750) sukobili s islamskom vjerom. Damaščanski je islam predstavio kao kršćansku herezu a time je priznao povezanost kršćanstva i islama; ovo se shvaćanje velikim dijelom probilo u Srednjem vijeku. Na Zapadu je u vrijeme križarskih bojni počelo jedno novo promišljanje islama. Među prvima se zalagao benediktinac Petar Časni (Petrus Venerabilis † 1156) da se s islamom treba susretati oružjem duha i ljubavi, a ne mačem. On je potakao i latinski prijevod Kur’ana i drugih muslimanskih djela. U isto vrijeme je i kod islamskih teologa započela temeljita refleksija kršćanstva (npr. al-Ghazali, † 1111).

Primjer miroljubivog susreta s muslimanima bio je Franjo Asiški, koji se u događaje križarskih bojni upleo svojom posjetom sultanu al-Maliku al-Kamilu 1219. godine u blizini mjesta Damiette. Njegovo je propovijedanje bilo doduše bez uspjeha, ali ga se primjer islamskih vojnika, koji su pet puta na dan u ritualnoj molitvi padali na zemlju i klanjali, tako dojmio da je Franjo zamolio svoju braću, da sve vjernike u određeno doba dana bilo pozivom bilo zvonima pozovu na molitvu. Franjo je u svijetu neprijateljskih odnosa u Pohvalama Svevišnjemu vidio most između kršćanstva i islama.

Nastojanje oko sporazumijevanja između kršćana i muslimana pojačala su se od 19. stoljeća. Kršćanski su i muslimanski učenjaci osobito u Europi ulazili u dijalog sa svojim religijama. Kao primjer može se uzeti katolički znanstvenik koji se bavio islamom, poznavatelj islamske mistike Louis Massignon (1883-1962). Zajedno s libanonskom kršćankom Christinom Mary Kahilom (1889-1972) angažirao se na poboljšanju situacije žena u Egiptu. Njih dvoje su utemeljili skupinu badaliyya – „zastupnici“, koji su imali za cilj da kod muslimana djelima ljubavi prema bližnjemu probude sjećanje na Isusa.

Predrasude koje su kroz povijest narasle kako s kršćanske tako i s muslimanske strane, sve do danas igraju ogromnu ulogu. One počivaju na mučnim iskustvima, koja su se duboko usjekla u sjećanje pojedinih naroda i prekrila ona dobra iskustva. Tako je na kršćanskoj strani arapskim, tatarskim i turskim osvajanjima, a na islamskoj kolonijalizacijom najvećeg dijela tadašnjeg islamskog svijeta i podjelom pobijeđenog Osmanskog carstva u Prvom svjetskom ratu nastalo neizmjerno nepovjerenje, koje se i dalje hrani svakim novim konfliktom. Veliki je broj muslimana primjerice u svim dijelovima svijeta rat u Bosni 1992. godine gledalo u svjetlu ovakve povijesti. Slično je i kod vojnih snaga NATO-a u borbi protiv talibana u Afganistanu kao i u ratu u Iraku, koji je i dalje bio obilježen kao novi dokaz za neprijateljstvo kršćana prema islamu, bez obzira na činjenicu da su papa i mnogi predstavnici crkve bili vrlo jasno protiv tog rata. S druge strane mnogi će kršćani i židovi one terorističke napade 11. rujna 2001. u Sjedinjenim američkim državama shvatiti kao objavu rata, usmjerenu židovsko-kršćanski orijentiranom zapadnom svijetu sa strane političkog islamizma.

Uz to, sudbina kršćanskih manjina u islamskim državama i tamošnja zamjetna povreda ljudskih prava na slobodu vjere, mnoge je kršćane i Europljane ojačalo u uvjerenju da je islam protiv ravnopravnog suživota.[11]

Ipak se, usprkos svim konfliktima, od 20. stoljeća među religijama razvio razgovor kakvog s obzirom na intenzitet, kvalitetu i širinu do tada u povijesti nije bilo. Ovaj okret prema dijalogu sa sobom su donijeli Drugi vatikanski sabor s katoličke strane, a s evangeličke i pravoslavne rad Ekumenskog vijeća crkava. S islamske strane se pokazala spremnost na razgovor u okviru konferencija i važnih religioznih susreta.

Sabor je „Deklaracijom o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama – Nostra aetate“ obilježio novi početak: „Crkva s poštovanjem gleda i muslimane, koji se klanjaju jednome Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama kao što se Bogu podložio Abraham na kojega se islamska vjera rado poziva. Oni, doduše, Isusa ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a poštuju i njegovu djevičansku majku Mariju, koju ponekad također pobožno zazivaju. Osim toga, oni iščekuju dan suda, kada će Bog svim uskrsnulim ljudima dati zasluženu plaću. Zato cijene ćudoredni život i časte Boga osobito molitvom, milostinjom i postom.

Budući je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih razdora i neprijateljstava, Sveti sabor potiče sve da se, ostavljajući po strani prošlost, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja, da zajednički štite i unaprjeđuju društvenu pravednost, ćudoredna dobra te mir i slobodu za sve ljude.“[12]

U „Dogmatskoj konstituciji o Crkvi – Lumen gentium“ Sabor tvrdi: „Napokon su i oni, koji još nisu primili evanđelje, na različite načine usmjereni prema Božjem narodu. U prvom redu, dakako, onaj narod kojemu su bili dani savezi i obećanja i iz kojega je potekao Krist po tijelu (usp. Rim 9, 4-5), narod po izabranju zbog otaca vrlo drag: Bog se, naime, ne kaje za svoje darove ni za svoj poziv (usp. Rim 11, 28-29). No, naum spasenja obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među koje pripadaju u prvom redu muslimani, priznavajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinomu i milosrdnomu, koji će suditi ljude na Sudnji dan.“[13]

Crkva svoju povezanost s islamom vidi tako u klanjanju jedinomu Bogu, velikom poštovanju prema Isusu, iščekivanju suda, kao i u ćudorednom i pobožnom življenju. Kršćani i muslimani imaju dakle zadaću da se oslobode svakog neprijateljstva, traže susret i da se zajednički zalažu za socijalnu pravednost, mir i slobodu. A da bi ovo uspjelo, oni koji sudjeluju u razgovoru moraju se najprije sporazumjeti oko toga što svaki od pojedinih partnera podrazumijeva pod ovim navedenim pojmovima.

Muslimanima su nakon Sabora papa Pavao VI. i papa Ivan Pavao II. uputili pozdravna pisma i pozdravne govore. Papa Benedikt XVI. je još uputio poziv na dijalog na kojeg su vodeći zastupnici islama pozitivno reagirali. Za kontakt s muslimanima brine se „Papinsko vijeće za međureligijski dijalog“, a u Njemačkoj postoje brojne inicijative za međureligijski dijalog. Tu se mogu ubrojiti i molitveni susreti na kojima sudjeluju i muslimani.

 

 

III. Teološki temelji

 

1. O dijalogu kao zadaći Crkve

Katolička je crkva na Drugom vatikanskom saboru otvoreno stupila u dijalog s nekršćanskim religijama i objavila da i njihovi vjerski nazori, iako odstupaju od kršćanskog uvjerenja, „mogu doći do sjaja Istine koja obasjava sve ljude“, te da i u njima ima onog „istinitog i svetog“. Ljudi svih religija tražeći Boga iskrena srca mogu „postići vječno spasenje“[14]. Time je Crkva obvezala kršćane na otvoreno držanje prema pripadnicima drugih religija te na „dijalog i suradnju“ s ciljem[15] da se ostvari „stav razumijevanja te odnos međusobnog poznavanja i obostranog obogaćivanja“[16]. Međureligijski dijalog tako ima udjela u dijalogu spasenja, kojem je začetnik Bog.[17]

Međureligijski dijalog i naviještanje su kao autentični elementi zadaće Crkve u evangelizaciji „usko upućeni jedno na drugo, ali jedno ne može zamijeniti drugo“[18]. Tko s kršćanske strane ulazi u dijalog mora uvidjeti obje ove istine, dakle, „mogućnost spasenje u Kristu za sve ljude“ i „nužnost Crkve u ovom spasenju“[19]. Nužna pretpostavka dijaloga je tako ravnopravnost i priznanje istog osobnog dostojanstva sugovornika, ali ne i jednakost nauka ili osoba koji su utemeljili religije.[20] Osim toga, dijalog traži sposobnost samokritičnosti i kritičkog propitivanja sugovornika kako na praktičnoj tako i na normativnoj razini. Indiferentnost ili relativizam, koji polaze od pretpostavke da je svaka religija jednako vrijedna kao i druge religije, protive se naravi dijaloga na koji spada to da svaki sugovornik u njemu sudjeluje „s potpunim integritetom svoje vjere“[21]. Zato je u dijalogu potrebno paziti na to da on, polazeći od sugovornika, mora na svim stranama poprimiti svoj različit izražaj. Odnos je židova i kršćana tako posve različit od onog odnosa koji imaju kršćani i muslimani.

Poštivanje nekršćanskih religija ne suprotstavlja se istini Kristove objave, koji je i sam „put, istina i život (Iv 14,6) i u kojem je Bog sve sa sobom izmirio (usp. Kol 1, 20).[22] Međureligijski dijalog sastavni je dio poslanja Crkve svim ljudima, poslanja koje „danas i uvijek … ima svoje beskrajno značenje i nužnost“[23]. Budući Bog „želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2,4), Crkva je pozvana, vođena ljubavlju i poštivanjem slobode, izići u susret ljudskoj težnji za istinom.[24]

Djelo je Duha svetoga da kršćani puni nade traže razgovor i suradnju s drugim religijama. Duh nalaže da kršćani prošire svoje obzorje, pogledaju iznad vlastitih potreba i potreba njihovih zajednica, imaju u vidu jedinstvo cjelokupne obitelji čovječanstva i krenu na bratski i sestrinski put, na kojem se religije „obostrano prate do transcendentnog odredišta“[25]. Pritom treba lagano uviđati da različite religijske tradicije nose elemente koje „sam Duh u srcima ljudi i u povijesti naroda, u kulturama i religijama stvara“.[26]

Dijalog među pripadnicima različitih religija može se ostvariti na različite načine. U prvom redu dijalog je moguće ostvariti u dobrohotnom susretanju i obostranom zainteresiranošću u susjedstvu i na radnom mjestu. Na koncu, dijalog je svjesno i organizirano zalaganje za to da se drugoga bolje razumije i da se od njega uči. U takvom obliku dijaloga sudionici obostrano svjedoče svoju vjeru te istovremeno puni poštovanja gledaju na tuđe religiozno uvjerenje.[27] U ovom okviru može važnu ulogu igrati i molitva u prisutnosti zastupnika drugih religija.

Na temelju osobite povezanosti Crkve i židovstva susret kršćana i židova ima u međureligijskom dijalogu neusporedivo teološko značenje. Poseban karakter imaju susreti kršćana i muslimana kao i oni susreti u kojima se kršćani susreću sa židovima i muslimanima zajedno. Tri su monoteističke religije uvjerenja da je Bog jedan i jedini, Stvoritelj svemira i života, koji ljudima na spasenje objavljuje svoju volju. Jedan Bog je izvor blagoslova i u molitvi je primatelj slave, hvale i onaj kome su upućene molbe.

 

2. Upute s obzirom na pojam molitve i molitvenu praksu u židovstvu, kršćanstvu i islamu

2.1. Židovska molitva

Molitva je neprestana zadaća za vjernike židove. Tako je svaki dan popraćen molitvama blagoslova (berahot), ali karakter blagoslovnih molitava nose također svečani trenuci i slavlja (subotnji ritual). Ono što kao konstitutivni element ulazi u židovsku molitvu jest ispovijest vjere u riječima „Čuj Izraele“ (Šema Israel) (Pnz 6, 4-9; 11, 13-21; Br 15, 37-41). U ovoj molitvi Bog se obraća svakom pojedinom čovjeku i od njega traži pozorno slušanje njegovih uputa: još prije molitvenih zaziva stoji slušanje. Prije nego se židov vjernik obrati Bogu u molitvi, on si veže Božju riječ „za oči i za srce“ – a to se simbolično događa vezanjem molitvenih pojasa, takozvanih tefilina. Muškarci iznad 13 godina nose tefiline na lijevoj ruci i na čelu svakog dana u tjednu na jutarnjoj molitvi, a na lijevoj ruci i na čelu nalazi se na pojasu pričvršćena kutijica u kojoj se nalaze četiri isječka iz Tore napisana na pergameni (Izl 13, 1-10.11-16; Pnz 6, 4-9; 11,13-21). Prije dakle nego što „molitva“ (ha tefilla, molitva koju se još zove i molitvom Osamnaest prošnji, Šemone esre ili Amida, „molitva stajanja“) bude upućena Bogu, molitelj traži od Boga da ga osposobi za govor i da ga opunomoći za dijalog, i to ponovno biblijskim riječima: „Otvori, Gospodine, usne moje i usta će moja navješćivati hvalu tvoju!“ (Ps 51, 17). Sastavni dio molitve Osamnaest prošnji jest Keduša, posvećenje božanskoga imena. Hvala izrečena Bogu u molitvi Osamnaest prošnji kroz dane u tjednu završava nizom zaziva. Hvala i prošnja nisu u suprotnosti, nego teže ka susretu u misli saveza, u misli izabranosti Božjeg naroda. Trenutak prošnje predstavlja ujedno naličje hvale u sjećanju i posadašnjenju Božjih djela spasenja koja su se dogodila u povijesti. Obje ove dimenzije nosi nada u novu budućnost koju je Bog svojom vjernošću i obećanjima započeo.

Od nastanka rabinskog židovstva one usmeno predane molitvene tradicije za privatnu (kućnu) kao i za sinagogalnu molitvu najprije su se kodificirale u Srednjem vijeku, a onda su konačno skupljene u vlastitu knjigu molitava (Sidur). Ova knjiga sadrži uz biblijske i poetske elemente doslovno fiksirane izričaje iskustva vjere u molitvi (kevah, ono utvrđeno) koji su prije toga bili spontana molitva (kavanah). Obje se forme međusobno uvjetuju.

Sinagogalno bogoslužje od samog početka nije bilo vezano za hram i svećenike, nego samo za molitvenu zajednicu (Minjan, „brojanje“, riječ koja kao tehnički pojam označava broj od najmanje deset muškaraca koji moraju biti prisutni da bi se obavili određeni elementi zajedničkog bogoslužja). Bogoslužje se može održavati svakodnevno i ono je jedna od najvažnijih ustanova kojom se posvećuje i svakodnevni život. Molitve koje se u bogoslužju izgovore sadrže hvalu i zahvalu, prošnju i ispovijest vjere. Svaki dan ima tri bogoslužja: Maariv navečer, Šaharit ujutro i Minha poslijepodne. Bogoslužje je preko čitave godine u strukturi isto, iako subota i svetkovine imaju svoj posebni izraz u okviru uređenja bogoslužja.

 

2.2. Kršćanska molitva[28]

Za kršćane moliti znači prije svega moliti kao Isus, s Isusom i u Isusu. Prema kršćanskoj vjeri Bog se u Isusu Kristu objavio svijetu na osobiti način. On se u Isusu, Raspetom i Uskrslom, vidljivo saopćio svijetu, no Bog i dalje ostaje onaj Nepojmljivi, apsolutna tajna. Kršćanska molitva zna da je Bog prisutan u cijelome svijetu, po Isusu, Uskrsnulom po Duhu svetom, da je Bog u svijetu angažiran, sa svijetom solidaran. Kršćanska molitva odražava ovu dvostruku dimenziju. Isusovo učenje o molitvi i još više, njegov život, koji je stalno na Oca usmjeren i od Oca počinje. Isusovo učenje o molitvi i jedinstvo života s Bogom, njegovim Ocem, model su molitve kršćanina. Ustvari, duh uskrsnuloga Isusa Krista jest onaj koji u svakom kršćaninu moli i koji ga iz čiste dobrote osposobljava da ima dioništvo sa samim trojedinim Bogom (usp. Rim 8, 26). Kršćani u molitvi daju odgovor na Božje spasiteljsko djelo. U zahvali koja sjećanjem posadašnjuje Božje spasiteljsko djelo u povijesti, molitva je zapravo izraz za to da Božje djelovanje prethodi svakom ljudskom djelu.

Kršćanin se ujedinjuje s Isusovom molitvom u Crkvi. Na istaknut način to se događa u slavlju euharistije, koja je prava kršćanska molitva: „Ovo činite meni na spomen!“ (Lk 22, 19). Euharistija je ponajprije zajedničko slušanje usmjereno na riječ Božju a onda je sakramentalno sudjelovanje u žrtvi Isusa Krista, koji se predao iz vjerne ljubavi prema Bogu, svome Ocu, i prema ljudima, svojoj braći i sestrama. Euharistija je konačno i zajedničko objedovanje i tajanstveni izvor svega kršćanskoga života.

U crkvenom časoslovu, odnosno molitvi časova za cijeli dan kršćanin se može tijekom cijele godine suživjeti i promišljati etape Božjeg čudesnog uplitanja u povijest ljudi. Ovaj oblik neprestane molitve ujedno je klanjanje, hvala i zahvala, ali i molbenica i molitva za opraštanje. Molitva tako poprima raznovrsne oblike, od kojih su neki čvrsto određeni stoljetnim obredima, dok su drugi prilagođeni modernim okolnostima i današnjem jezičnom smislu. Ali, u kršćanskoj je molitvi neprestano pridržano povlašteno mjesto za riječ biblijske objave. Posredstvom meditativnog čitanja tekstova Svetog pisma, lectio divina, i meditacije u šutnji, vjernik ostaje u živoj povezanosti s Božjom riječju.

Kršćanska molitva često bude i molbenica, molitva na nakanu i za potrebe, barem kod katolika i pravoslavaca. Ona polazi i od toga da su sveci kod Boga naši zagovornici. Pri tome je ona usmjerena samo na Boga, koji je jedini dostojan klanjanja. Kao što službena molitva posvećuje čitav život Crkve i u Isusu Kristu vodi k Bogu, tako bi i život kršćana trebao biti nošen vremenima osobitog susreta s Bogom, našim Ocem, a da ovaj susret ne mora biti pojedinačno i za sve u određenom obliku formuliran i kao takav kao obvezatno propisan. Ovdje se misli na jutarnju i večernju molitvu, molitvu prije jela ili u nekim drugim važnim trenucima dana.

Za kršćansku je molitvu karakteristično da je ona „inkarnirana“ molitva i u Duhu svetom ostavlja slobodu izražavanja u bezbrojnim riječima, znakovima, simbolima i gestama, prilagođenu temperamentu kako pojedinca tako i kultura.

 

2. 3. Muslimanska molitva[29]

Molitva je muslimanâ u prvom redu ritualna molitva koju vjernici vrše pet puta na dan, i to s određenim, u detalje propisanim pokretima i formulama. Kada musliman čuje riječ „molitva“, on spontano misli na sadat, ritualnu molitvu.

Kroz ritualnu molitvu musliman svjedoči svoju vjeru u transcendentnog Boga i Božje konačno pravedno vodstvo po proroku Muhamedu. On se s ovom molitvom želi podložiti jasnoj Božjoj zapovijedi: „Obavljajte molitvu i plaćajte milodar, poklanjajte se s onima koji se poklanjaju“ (Sura 2, 43). U molitvi se on doživljava prije svega kao ʼabd u dvostrukom značenju te riječi: sluga i klanjatelj, i kao šahiīd, tj. svjedok i priznavalac.

Polazeći od toga da Bog zaslužuje hvalu i da mu se klanja, muslimanska je tradicija uvijek cijenila ritualno točno reguliran karakter i određenu objektivnu „trezvenost“ liturgijski obvezatne molitve. Muslimanski molitelj neprestance istim molitvenim gestama iznova priznaje pravo Boga na slavu, koju mu je dužan čovjek kao njegovo stvorenje. Ono što mi kršćani nastojimo promatrati kao „ritualni formalizam“, to je ovdje ideal kojim se što je moguće jasnije dovodi do izražaja, da Bog u klanjaju i pohvalama ima središnje mjesto. Na koncu, uzvišeni Bog je onaj koji sam sebe slavi i to gestama vjernika, koji se do krajnjih granica trudi da u molitvi sebe samog zanemari.

Ritualna je molitva nadalje vrlo jasno svjedočanstvo pripadnosti ummi, zajednici onih koji se u nasljedovanju Muhameda, posljednjeg proroka, osjećaju pozvanima sprovesti Božju volju na zemlji. Svaki molitveni pokret svjedoči za Boga i njegovu vladavinu kroz zajednicu vjernika muslimana. Okretanjem prema Meki (kibla), simboličkom središtu umme, svaka molitva i svi molitelji s krajeva zemaljskih ujedinjuju se u jedno univerzalno zajedništvo muslimana.

Osim ritualnih molitava, koje uvijek nanovo predstavljaju i „utemeljuju“ islam, postoje i druge molitvene forme u islamu od kojih ovdje treba navesti samo najvažnije. Na prvom mjestu je recitiranje Kurʼana te tiho razmišljanje i meditiranje kurʼanskih stihova u cilju da se Božja Riječ nastani u srcu i da u životu postane djelotvornom. Odatle se razvila i muslimanska pobožnost razmatranja najljepših imena Božjih. Ova se molitva obavlja ili privatno ili – prije svega u sufijskim krugovima – u zajednici uz pomoć bisernog lančića. Naravno, muslimansko pravovjerje sve ove oblike pobožnosti promatra s određenim nepovjerenjem.

Također su različite etape hodočašća u Meku popraćene zanosnim molitvama na slavu Boga i molitvama za opraštanje. Jednakom je mjerom i svakodnevni život muslimana prožet formulama slave, brojnim blagoslovima, molitvama za pomoć i za opraštanje. Čak se i u osobnoj, neslužbenoj molitvi musliman drži drevnih kurʼanski utemeljenih molitvenih formula i nema povjerenja prema slobodnijem, spontano-neformalnom načinu molitve. Ipak, Kurʼan upozorava muslimana na formalizam i upućuje ga na srž prave pobožnosti: „Pobožnost se ne sastoji u tome da okrećete lice prema istoku ili zapadu. Pobožnost se sastoji u tome da se u Boga vjeruje… iz ljubavi prema Njemu od svog imetka štogod daruje…; oni koji svoju zadaću izvršavaju… To su oni koji se Boga boje.“[30]

 

3. Zajednički susret u molitvi

Kad susret kršćana, židova i muslimana tijekom jednog međureligijskog dijaloga postane intenzivan, može porasti i međusobna želja da se susret produbi i proširi na zajedničku molitvu upućenu Bogu. U prvom redu tada do izražaja dolazi odnos prema jednom Bogu kao zajedničkom temelju i onomu na koga se svi zajedno pozivaju. Molitva u prisutnosti drugih i drugačijih može pomoći da se u svijest prizove jedinstvo svih ljudi prema Božjoj volji, da se otkrije ono zajedničko u sve tri religije te da se ostvari mogućnost boljeg razumijevanje različitosti drugoga.

Sa stajališta Katoličke crkve kršćani, židovi i muslimani časte – uza sve razlike njihovih slika o Bogu – samo jednog Boga.[31] Zato kršćani katolici imaju respekt prema molitvi židova i muslimana, respekt prema molitvi koja je obraćanje Bogu, stvarno zazivanje Boga i istinsko slavljenje Boga. Za kršćane je molitva uvijek dakako molitva trojedinom Bogu. Kršćani mole sa sviješću da su Božja stvorenja, braća i sestre Isusa Krista i da su u molitvi ispunjeni Duhom svetim. Ujedno su svjesni i poteškoća da ovaj trinitarni karakter molitve izaziva protivljenje kod židova i muslimana. U religioznim susretima ostaje otvoreno koliko židovi i muslimani zbog svojih različitih slika o Bogu uistinu priznaju kršćansku molitvu i koliko oni jedni drugima priznaju molitve.

Uzimajući u obzir postojeće poteškoće nužno je izabrati onaj oblik susreta u kojem zastupnici različitih religija neće moliti neku zajedničku molitvu, nego svatko svoju slijedom svoje vlastite tradicije. Ovakav oblik molitve odgovara onom modelu kojeg se prakticiralo na Međureligijskom molitvenom susretu u Asizu 1986. godine.[32]

Takozvano međureligijsko slavlje u kojem se svi zajedno istim riječima i znakovima obraćaju Bogu treba dakle odbaciti, jer tu postoji opasnost da se drugoga zaokupi svojim stavom i da se postojeća razilaženja u mišljenju jednostavno skrije. Stoga treba izbjegavati i nazive kao što su „bogoslužje“ i „liturgija“ upravo u korist suzdržanog naziva „religijski susret“, i eventualno naziva „molitveni susret religija“. Ovo je primjerenije za pluralitet vjerskih uvjerenja i ovo ne potiče na pogrešne predodžbe.

Pri organizaciji molitvenih susreta na kojima sudjeluju i nekršćani svaka je religijska skupina sama odgovorna za svoju molitvu. Pritom svaki sudionik mora biti principijelno spreman tolerirati ono što za njega kod drugoga nije posve razumljivo. Jer smisao takvih susreta ne sastoji se u naglašavanju različitih polazišta, u pridobivanju drugoga za vlastita uvjerenja i u isticanju teoloških ograda i onih ograda koje su nastale u povijesti. Svi partneri trebaju u svojim molitvama poradi ljubavi što je moguće više izbjegavati one elemente koji su za druge teški ili koji ih vrijeđaju, ali da se pri tom ne gubi identitet.

Primjer i uzor za molitveni susret u kojem sudjeluju židovi i muslimani jest onaj molitveni susret za mir 27. listopada 1986. u Asizu, kojeg je inspirirao papa Ivan Pavao II. Ovaj je susret izbjegao opasnost miješanja (sinkretizma) i poštovao je iskreno traženje Boga u drugim religijama. Sam se papa vodio načelom: „Zasigurno je nemoguće zajedno moliti, ali je moguće biti tu kada drugi mole“[33]. Ovakvo susretanje u formi molitvenog susreta u Asizu dokazuje da se „vjernici ipak mogu angažirati u molitvi, a da se ne odriču svoje tradicije, te da tako zajedno mogu pridonositi miru i dobru čovječanstva“[34]. Molitveni je susret u Asizu tako postao modelom „Međureligijskog molitvenog pokreta za mir“, koji „nadilazi granice pojedinih nacija i uključuje vjernike svih religija i kao takav treba obuhvatiti cijelu zemaljsku kuglu“.[35]

 

3. 1. Kršćani i židovi

Drugi vatikanski sabor je priznao pozvanost Izraela i istakao je zajedničko duhovno naslijeđe: „Kristova Crkva, naime, priznaje da se počeci njezine vjere i izabranja, po spasonosnom Božjem otajstvu nalaze već kod patrijarhâ, Mojsija i prorokâ. Ona priznaje da su svi Kristovi vjernici, Abrahamova djeca po vjeri, uključeni u pozivu istog patrijarha…“[36] Slijedom toga kršćani trebaju „poticati međusobno poznavanje i poštovanje jednih i drugih, a ono se prije svega stječe biblijskim i teološkim studijem i bratskim razgovorima.“[37]

Vatikanska „Komisija za religiozne odnose sa židovstvom“ pojašnjava vezu između dijaloga i molitve kada predlaže: „U pojedinim mogućim i na obje strane poželjnim prilikama preporučuje se zajednički susret s Bogom u molitvi i tihoj kontemplaciji, a takav će susret otvoriti put poniznosti i otvorenosti duha i srca koji su nužno potrebni za spoznaju sebe samog i drugoga. Prilike za takve molitvene susrete jesu osobito oni veliki projekti i želje u svijetu kao što su pravednost i mir.“[38]

U okviru dijaloga sa židovima katolički kršćani imaju čvrstu osnovu za zajedničke religijske susrete, jer kršćani priznaju Boga Izraelova kao Boga Isusa Krista. Ipak mora ostati jasno da vjera u Isusa kao Krista i Sina Božjega dijeli kršćane od židova. Tu se razliku ne smije podcjenjivati ili zaobići isključivim isticanjem zajedničkog vjerskog dobra.

Kršćani uz to moraju biti svjesni i različitih poteškoća s obzirom na svoje židovske partnere i sugovornike. Ortodoksno židovstvo uglavnom odbija vjerski kontakt s kršćanima, dok reformirano židovstvo i ono konzervativno pravi razliku između kršćana i pogana (Gojim) te priznaju veću blizinu kršćanima. Pa iako je znamenita židovska deklaracija „Dabru emet“ ustvrdila da se židovi i kršćani klanjaju istom Bogu, ipak se na puno mjesta sa židovske strane postavlja pitanje misle li kršćani u svojoj ispovijesti vjere u trojedinoga Boga i Božjeg Sina Isusa Krista na istog Boga kao i židovi. Konačno i povijesni progoni židova, a napose holokaust, još uvijek i neprestano opterećuju ove odnose.

Međutim, i uz ove napetosti mnogi će primjeri pokazati da u susretima dobri ljudski kontakti mogu uspjeti i da se može stvoriti klima povjerenja, a to je preduvjet za molitvene susrete. Na temelju osobite povezanosti kršćana i židova, zajednička molitva nije dakle principijelno isključena, ali uvjete za to treba dobro razvidjeti: svaku prisilu treba izostaviti; slobodni pristanak na molitvu je nužni uvjet; pomirenje, pravednost i mir kao veliki ciljevi svijeta trebaju stajati u središtu molitvenog susreta; treba poštivati odluke svakog službenog predvodnika na obje strane. Kao prvi korak u približavanju može se uzeti zajedničko sudjelovanje na kršćanskim ili sinagogalnim bogoslužjima kao gost. Također su mogući i kršćansko-židovski molitveni susreti u posebnim prilikama kao što su „Bratski tjedan“, molitva za mir, sjećanje na holokaust i katolički dani (kao i evangelički i ekumenski dani Crkve), kao što je to već i postalo tradicijom.

 

3. 2. Kršćani i muslimani

Drugi vatikanski sabor je izrekao svoje visoko poštovanje prema muslimanima i kazao da se oni „klanjaju jedinome Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima“ (NA 3). Katolička je crkva hrabro potakla na dijalog kršćana s muslimanima, u koji može biti uključena i molitva uz sudjelovanje drugih.

Muslimani časte Boga onako kako to prva kurʼanska sura svjedoči riječima: „ U ime Alaha, Samilosnog! Slava i čast neka je Alahu, Gospodaru svjetova, Milostivom i Samilosnom, Vladaru sudnjeg dana. Samo Tebi služimo, Tebe molimo i samo od Tebe pomoć tražimo“ (Sura 1, 1-5). Kršćani u Nicejsko-carigradskom vjerovanju ispovijedaju: „Vjerujemo u jednoga Boga, Oca, Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga …“ i časte ga riječima „Tebe Boga hvalimo“ (usp. Te Deum). Kršćani su tako u svojim izrazima vjere u Boga stvoritelja blizu muslimanima, iako se kršćanska vjera u trojedinoga Boga Stvoritelja ne poklapa s muslimanskom slikom Boga.

Kršćani trebaju biti svjesni poteškoće da su muslimani kao cjelina manje otvoreni za kršćanstvo. Među muslimanima koji žive u Njemačkoj, a među njima su Turci glavnina, postoje radikalne grupacije koje ne prihvaćaju kontakt s kršćanima, kao i one koje su otvorene za međureligijski dijalog te prihvaćaju susrete u molitvi. Pri tome treba uzeti u obzir da u islamu Isus Krist nema stvarnog značenja za spasenje, iako se Isusa časti kao proroka i Božjeg poslanika, zapravo kao posebnog slugu Božjega. Muhamed je ipak konačni prorok, kako to svaki musliman i ispovijeda: „Svjedočim da nema Boga osim Alaha, i svjedočim da je Muhamed Alahov poslanik“.

U religijskim susretima kršćani i muslimani mogu iskustvom potvrditi da je njihov život unatoč različitim slikama o Bogu usmjeren na jednog Boga. Treba međutim paziti na to da molitva u zajedništvu jednih i drugih nije mjesto na kojem se pokušava druge obratiti na svoju vjeru a niti je mjesto sukoba. Molitva je izraz zajedničke upućenosti na jednog Boga i solidarne brige oko spasenja ljudi. Kršćani i muslimani mogu tako otkriti kako su kao primatelji Božjeg mira pozvani i obvezani na zajedničko poštovanje a iznad svega na angažman oko mira i poštivanja ljudskih prava u svijetu. Pozadina vjerske slobode u Europi nudi jedinstvenu priliku za susret u slobodi, a tu priliku treba iskoristiti.

 

3. 3. Religijski susreti kršćana, židova i muslimana

Zajednički susret kršćana, židova i muslimana ima za cilj „voditi židove, kršćane i muslimane da svaki u svojoj vjeri i u općem bratskom osjećaju, koji sve ljude povezuje u jednu obitelj čovječanstva, traži povoda i snagu ustrajnosti kako bi pridonio miru i pravednosti“.[39]

U okviru ovakvog dijaloga, koji je opterećen političkom situacijom na Bliskom istoku i u Svetoj zemlji te je ujedno upravo zbog toga i neizostavan, susreti triju monoteističkih religija mogu biti važan element mira. Ovi susreti su prilika da jedni drugima budu svjedoci Boga i da služe pomirenju i miru u svijetu. Takvi religiozni susreti i molitve mogu u svijetu pokidanih veza i konfliktima uzdrmanom čovječanstvu, ako su dobro organizirani i pripravljeni, zračiti snagu koja stvara mir.

 

IV. Upute za organizaciju i tijek religijskih susreta kršćana, židova i muslimana

 

1. Povodi i partneri

Postoje povremeni povodi za religijske susrete, iako oni uvijek nose karakter iznimke: oni ni u jednoj od ovih religija, a za kršćane na poseban način, ne mogu nadomjestiti vlastitu crkvenu molitvu, kako dakle konfesionalnu tako ni ekumensku. Takvi povodi smiju biti, recimo, oni koji su redoviti i ponavljaju se u velikim vremenskim razmacima (na primjer „Tjedan bratstva“, Svjetski dan mira) ili oni izuzetni događaji za koje su molitveni susreti prikladni (na primjer katastrofe i nezgode).

Ukoliko multikulturalni suživot i suradnja čine dio svakodnevice, utoliko je, recimo, školski ambijent u određenom smislu ona posebna sfera koju u ovakvim prilikama treba zajednički osmisliti. To može uspjeti jedino ako djeca i mladi budu poučeni poštovanju i obziru te se na isti način obrazuju u svojoj vlastitoj tradiciji i kulturi. Zato su vlastita bogoslužja kako za kršćane tako i za druge religije nešto što ostaje nužno. U posebnim prigodama (na primjer početak i kraj školske godine) vjerske zajednice mogu svoje bogoštovlje slaviti na različitim mjestima; ali iza toga moguće je u okviru susreta u školi organizirati kratki pozdravni govor nekog predstavnika ili predstavnice pojedinih vjerskih zajednica. Time bi se pokazao trud oko integracije unutar škole, ali taj trud ne bi trebalo instrumentalizirati ni u koje druge svrhe.

S kršćanske strane gledajući, vjerski susreti kršćana i nekršćana trebaju biti po mogućnosti ekumenski odgovorni i u njihovoj organizaciji treba sudjelovati svećenik odnosno crkveni opunomoćenik. Kod sudionika zastupnika nekršćanskih religija uvijek treba paziti na to u čije ime govore i koga predstavljaju; oni trebaju biti priznati u svojim institucijama i službeno opunomoćeni kako bi se izbjeglo moguće konflikte.

Pri organizaciji molitvenih susreta treba paziti na to da sudionici znaju i mogu razlikovati zastupnike kršćanskih konfesija i sudionika drugih religija.

 

2. Vrijeme i mjesto

Izboru prikladnih mjesta treba posvetiti puno pažnje. U principu takvi se susreti ne trebaju održavati u sakralnom prostoru nego u neutralnim prostorijama. Na taj je način moguće paziti na zabranu slika, koja vrijedi za židove i muslimane.

Ako se susrete kršćana i nekršćana organizira i shvati kao put s različitim ishodištima u kojima su molitve pojedinih religija odijeljene jedna od druge, onda sudionici susreta imaju slobodu birati mjesto i način slavlja.

Također i izbor dana i vremena slavlja zahtijeva pažnju. Treba poštivati sve svetkovine i blagdane, kao što su nedjelja, sabat ili petak, kao i dnevno vrijeme molitve u pojedinoj religiji.

 

3. Priprava

Dobra priprava je izuzetno važna za sastanke koji se organiziraju u molitvi. Potrebno je najprije da se religijski zastupnici kao sudionici susreta prije sastanu kako bi se upoznali i ostvarili osobni kontakt. Ako sudjeluju predstavnici religija ili skupine iz pojedinih religija među kojima postoji napetost, onda je nužno prije samog susreta jasno vidjeti postoji li ona nužna doza tolerancije da bi se izbjeglo protivnosti.

Za izbor vremena i mjesta, ali i za tijek i organizaciju nužni su dogovori kako bi se imalo obzira prema osjetljivim točkama i izbjeglo nesporazume. Za sve što se na susretu planira potreban je pristanak sudionika.

Za molitveni susret kršćana i nekršćana preporučuju se raniji dogovori i razgovori između onih koji priređuju susret. Oni mogu dati uvid u način života pojedinih religija i načeti one teme koje će pomoći religioznom slavlju. A tu spada i način razumijevanja dijaloga, molitve i mira u različitim vjerskim tradicijama.

Za stvaranje prikladnog ugođaja u ovakvom obliku susreta od pomoći je i to da kršćani, židovi i muslimani sudjeluju kao gosti na bogoslužjima svake od ovih religija. Na taj način je moguće upoznati autentičnu tradiciju drugih religija. Pritom se mora paziti na stilove držanja i određena ograničenja, na primjer da se nekatolicima ne dozvoljava primanje euharistije, da se kod muslimana, i eventualno kod židova, u bogoslužju odvajaju muškarci od žena, kao i na to da kod židova muškarci pokrivaju glavu. Kada kršćani pozivaju židove i muslimane treba se držati osobito liturgije dana.

 

4. Oblici i elementi

Postoje dva oblika molitvenih susreta polazeći od samog organizatora, a to su timski model i domaćinski model. U timskom modelu pozivaju sve religije sudionice susreta i oblikuju ga u radnoj skupini. U domaćinskom modelu pozivaju pripadnici jedne religije, oni vode pripravu uz sudioništvo pripadnika druge religije i organiziraju izvođenje susreta.

U susretu ljudi različitih religija vrijedi jedno temeljno i opće pravilo: treba odustati od molitve koju svi zajedno izgovaraju – bilo da je riječ o slobodno sastavljenim tekstovima molitve, bilo da je riječ o izabranim tekstovima iz različitih religijskih tradicija. Tako se i u Asizu organizirao i održao međureligijski susret. Treba odustati i od toga da se zajedno pjeva pjesme koje nose karakter nekih od vjerskih uvjerenja ili molitvene tradicije. I ovog se pravila treba držati: da neka od religija ne uzima tekstove ili običaje drugih religija u svoje molitve, osim ako ti tekstovi istovremeno ne pripadaju vlastitoj predaji – kao što to jest slučaj Starog zavjeta kod kršćana. Tamo gdje kršćani i židovi u slobodnom dogovoru odrede susret u molitvi pred Bogom, moguće je, recimo psalme, zajednički moliti.

Za tijek i strukturu molitvenog susreta ne postoji obvezatna i čvrsta forma, ali mora u svakom slučaju biti neki okvir koji uključuje početak i kraj molitve. Organizacija molitve stvar je odgovornosti onih koji molitvu iznose, a tijek molitve mora biti tako strukturiran i molitva tako recitirana da je svaki sudionik može s poštovanjem pratiti i pritom je ne smije doživjeti kao napad. Slava i pohvale Bogu nužan su dio molitve koji se uvijek iznosi prije molbenica i prošnji. Molitveni se susret može organizirati pod određenom temom ili s određenom nakanom, kao što je to recimo molitva za mir.

U kršćanskoj tradiciji postoji liturgija dana koja se ovdje može ponuditi kao model molitve. Tu spadaju čitanja iz Svetog pisma kao i molitve iz tradicija bogoslužja. Prikladni kršćanski molitveni tekstovi između ostaloga su molitva Očenaš, molitva Te Deum, Benediktus, Magnifikat, psalmi kao i crkvene pjesme i himni.

U molitvu se mogu uključiti geste i pokreti koji su sudionici između sebe dogovorili. Tu se mogu navesti paljenje svijeća, oblici pozdrava mira, darivanje cvijeća i drugi prikladni znakovi. I šutnja je jedan od važnih i prikladnih elemenata, a ona služi sabranosti i tihoj molitvi. Šutnja je prikladna i kod sjećanja na žrtve nasilja kao i kod molitava u kriznim situacijama. U glazbenom oblikovanju molitvenih susreta važno je paziti na to da svi sudionici mogu prihvatiti oblik glazbe koji se u molitvi koristi. Ponekad instrumentalna glazba odgovara bolje od pjevanja.

 

V. Završna riječ

Isus Krist je kršćanima, što sa zahvalom mogu prihvatiti, posredovao vezu s Bogom na takav način koji im omogućuje da druge religije susreću s pozitivnim zanimanjem, da njihov identitet poštuju i da nastoje s njima u miru živjeti. Ovo je na međunarodnom molitvenom susretu u Milanu 19-22. rujna 1993. godine Ivan Pavao II. pojasnio riječima: „Religije podsjećaju žene i muškarce ovoga svijeta da postoji jedan zajednički cilj: graditi jednu Božju obitelj.“[40]

Kršćani se uzdaju u nadahnuće Duha svetoga koji vodi Crkvu. Oni tako susreću pripadnike drugih religija „s punim poštovanjem slobode, u dijalogu, u svjedočenju i prenošenju riječi Evanđelja. Na taj način partneri u dijalogu koračaju naprijed, a taj put je odgovor na božanski poziv kojeg su svjesni. Svi, kršćani i pripadnici drugih religijskih tradicija pozvani su od samoga Boga, da uđu u tajnu njegove postojanosti, da kao ljudi teže za svjetlom i istinom. Samo Bog zna vrijeme i vijek kada će čovjek u ovom svom dugom i njemu svojstvenom traženju doći do savršenstva svoga traganja.“[41]

Crkva u konačnici zajedno sa židovima i muslimanima u velikoj nadi iščekuje dan, koji je samo Bogu znan, kada će svi narodi jednim glasom zazvati Boga, služiti mu rame uz rame i okončati svoje hodočašće u konačnom eshatološkom odredištu (usp. Izr 3,9; Iz 25,67; Mt 8,11).[42]

 

S njemačkog izvornika na BHS jezik preveo Josip JOZIĆ

 


 

 

VI. Dodatak

I. Svjetski međureligijski dan molitve za mir u Asizu 1986. godine kao model religijskih susreta

Vjera u snagu molitve za mir i u milostivu Božju naklonost prema svim ljudima potakla je papu Ivana Pavla II. da 27. listopada 1986. godine pozove u Asiz predstavnike svih religija na molitveni susret pod motom „Biti zajedno kako bismo molili“.

Ovaj je susret imao oblik hodočašća s tri postaje. Prva je postaja bila kod bazilike „Santa Maria degli Angeli“ pod Asizom. Tamo su se sudionici skupili na pozdravnu riječ. Zajedničko ih je hodočašće vodilo prema Asizu. Druga postaja bila su različita mjestanca u gradu Asizu, gdje su sudionici iz svih religija u okviru svoje tradicije slavili bogoslužja. Na treću postaju okupili su se svi na trgu bazilike sv. Franje. Nakon uvodnog razmatranja kojeg je iznio kardinal Roger Etchegaray zastupnici različitih religija izgovarali su javno jedan za drugim molitve za mir. Nastupili su budisti, hindusi, džainisti, muslimani, šintoisti, sikhi, zastupnici afričkih i sjevernoameričkih tradicionalnih religija, parsi i na kraju židovi. Kršćani su završili molitvu odlomkom iz Lukina evanđelja (Lk 6, 20-31), molbenicom, molitvom Očenaš i proglasom obaveze na mir. Nakon svake pojedine molitve uslijedila je meditativna šutnja. Za uspomenu svaki je sudionik dobio malo stabalce maslinovog drveta kao simbol mira.

Papa Ivan Pavao II. već je u samom pozivu na susret religija u Asizu očitovao namjeru, „pozvati u život svjetski molitveni pokret za mir, koji će nadilazeći granice svake pojedine nacije uključiti vjernike svih religija i obuhvatiti cijeli svijet“.[43] Time je suglasno događaj u Asizu poprimio karakter modela, prema kojem su se mogli orijentirati i drugi susreti u okviru međureligijskog dijaloga. Ono što se pokazalo tipičnim za taj susret jest odricanje od molitve koju bi se zajedno izgovaralo, kako bi se poštivalo različite slike o Bogu. Misao vodilja bila je zajednička želja za mirom, kako bi se u svjetskoj javnosti dokumentiralo dublje zajedništvo čovječanstva u jednoj i jedinoj Božjoj povijesti spasenja sa svim ljudima dobre volje, što i odgovara kršćanskom uvjerenju.

Međunarodna zajednica laika Sant’ Egidio, osnovana 1968. godine u Rimu, preuzela je zadaću da organizira redovite susrete, koji bi ovu asišku ideju i namjeru nastavili.[44] Polazište je uvjerenje da je svaka religija najdublje prožeta darom mira koji dolazi od Boga i nadom u njegovo ostvarenje koje se događa preko ljudi. Pritom je važno da se religije mogu približiti jedna drugoj onoliko koliko budu otkrivale dubinu vlastite tradicije, te da se u tom otkrivanju približe Bogu i pronađu mir.

Ovdje je preuzet temeljni princip iz Asiza: zajednički susret u slozi, kako bi svatko u svojoj vlastitoj tradiciji molio za mir. A kako bi se izbjegao svaki oblik sinkretističkog miješanja, i ovdje se kao i u Asizu zastupnici pojedinačnih religija odriču molitve koju bi se zajedno izgovaralo. Povrh toga, ovdje nema više javnih molitava svakog pojedinog zastupnika religije, kao što je to bilo dopušteno u Asizu 1986. godine.

Susreti pod pokroviteljstvom zajednice Sant'Egidio počinju s konferencijama predstavnika religija, na koje su pozvani i političari, te zastupnici iz društvenog i kulturnog života. Teme susreta sadrže pitanja o miru, ljudskim pravima i zajedničkom životu među narodima i religijama. Završni dan je organiziran u vidu molitve. Najprije se sastanu zastupnici religija u isto vrijeme na različitim mjestima i mole u svojim vlastitim skupinama i tradicijama, a molitvena im je nakana zajednička, mir u svijetu. Nakon toga u tihoj procesiji svi se okupe na jedno javno mjesto, gdje se obavi završna ceremonija bez javnih molitava. Na tom okupljanju pročitaju se rezolucije i pozdravne riječi, potpiše se zajednički apel za mir, zapale svijeće na svijećnjaku mira i minutom šutnje spomene se žrtava nasilja i rata. I na koncu prikladan pozdrav mira među svim zastupnicima.

Postoje dakle dva oblika međureligijskog slavlja prema asiškom modelu. Stariji oblik iz 1986. godine s javnim elementima molitve zorno predočava obraćanje Bogu svih sudionika i pretpostavlja toleranciju prema nekršćanskim religioznim običajima.

Mlađi oblik nasljeđuje ovaj prvi oblik susreta, ali se odriče javnih molitava i time izbjegava negativne emocije u konfrontaciji s nepoznatim i neobičnim obredima i tekstovima.

Pozitivna iskustva koja su proizišla iz Asiza u prošlim godinama potvrđuju da sve velike svjetske religije mogu prihvatiti ovaj model, u kojem se poštuju razlike religioznih tradicija te istovremeno naglašava zajednički angažman za mir.

 

2. Glasovi na temu

2.1. Drugi vatikanski sabor

Dogmatska konstitucija o Crkvi „Lumen gentium“

„LG 16: Napokon su i oni, koji još nisu primili evanđelje, na različite načine usmjereni prema Božjem narodu. U prvom redu onaj narod kojemu su bili dani savez i obećanja i iz kojega je potekao Krist po tijelu (usp. Rim 9, 4-5), narod po izabranju zbog otaca vrlo drag: Bog se ne kaje za svoje darove ni za svoj poziv (usp. Rim 11, 28-29). Ali naum spasenja obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među koje u prvom redu pripadaju muslimani, koji ispovijedaju Abrahamovu vjeru, koji se s nama klanjaju Bogu jedinome i milosrdnome, koji će suditi ljude na Sudnji dan. Bog nije daleko ni od onih koji u sjenama i slikama tragaju za nepoznatim Bogom jer on svima daje život i dah i sve (usp. Dj 17, 25-28) a kao Spasitelj on hoće spasiti sve ljude (usp. 1 Tim 2,4). Vječno spasenje mogu, naime, postići i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem milosti nastoje djelom ispuniti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti. Božanska Providnost ne uskraćuje pomoć potrebnu za spasenje ni onima koji bez svoje krivnje još nisu došli do izričitog priznanja Boga te nastoje, ne bez božanske milosti, ispravno živjeti. Sve dobro i istinito, što se kod njih nalazi, Crkva smatra pripravom za evanđelje i danim od Onoga koji rasvjetljuje svakog čovjeka kako bi napokon imao život.“

Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama „Nostra aetate“

„NA 3: Crkva s poštovanjem gleda i muslimane, koji se klanjaju jedinome Bogu, živom i subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama kao što se Bogu podložio Abraham na kojega se islamska vjera rado poziva. Oni, doduše, Isusa ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka, a poštuju i njegovu djevičansku majku Mariju, koju ponekad također pobožno zazivaju. Osim toga, oni iščekuju dan suda, kada će Bog svim uskrsnulim ljudima dati zasluženu plaću. Zato cijene ćudoredni život i časte Boga osobito molitvom, milostinjom i postom.

Budući je tijekom stoljeća između kršćana i muslimana dolazilo do čestih razdora i neprijateljstava, Sveti sabor potiče sve da se, ostavljajući po strani prošlost, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja, da zajednički štite i unaprjeđuju društvenu pravednost, ćudoredna dobra te mir i slobodu za sve ljude.

NA 4: Istražujući otajstvo Crkve ovaj se Sveti sabor sjeća sveze kojom je narod Novog saveza duhovno povezan s rodom Izraelovim.

Kristova Crkva, naime, priznaje da se prema spasonosnom Božjem otajstvu počeci njezine vjere i izabranja nalaze već kod patrijarhâ, kod Mojsija i prorokâ. Ona priznaje da su svi Kristovi vjernici, po vjeri Abrahamovi sinovi, uključeni u poziv ovog patrijarha. Ona priznaje da su svi Kristovi vjernici, Abrahamova djeca po vjeri, uključujući u pozivu istoga patrijarha i da se spas Crkve otajstveno predoznačuje u izlasku Izabranoga naroda iz zemlje ropstva. Stoga Crkva ne može zaboraviti da je po onom narodu, s kojim se Bog udostojao iz svojega neizrecivog milosrđa sklopiti Stari savez, primila objavu Staroga zavjeta i da je hrani korijen dobre masline u koju su ucijepljene divlje maslinske mladice pogana. Crkva, naime, vjeruje da je Krist, naš mir, križem pomirio Židove i pogane i oboje u sebi učinio jednim.“

 

2.3. Papa Ivan Pavao II.

Govor prisjećanja na žrtve na memorijalnom centru Yad Vashem u Jeruzalemu 23. ožujka 2000. godine, u: Jubiläumspilgerreise zu den Heiligen Stätten (VAS / 45), br. 52.

„Židovi i kršćani dijele neizmjernu duhovnu baštinu, koja je proizišla iz same Božje objave… Kao rimski biskup i nasljednik apostola Petra pouzdano tvrdim židovskome narodu, da je Katolička crkva – motivirana evanđeoskim zapovijedima prema istini i ljubavi a ne političkim promišljanjima – najdublje potištena mržnjom, progonima i antisemitskim izgredima kršćana protiv židova, bilo kada i bilo gdje. Crkva odbacuje svaki oblik rasizma kao poricanje slike Stvoritelja koja je u svakom ljudskom biću (usp. Post 1, 26).

Na ovom mjestu svečanog spomena (Yad Vashem, Jeruzalem) usrdno se molim za to da naša tuga i tragedija, koje je židovski narod pretrpio u dvadesetom stoljeću, dovedu do nove povezanosti između kršćana i židova. Izgradimo novu budućnost, u kojoj više neće sa strane kršćana biti takvih osjećaja koji su protiv židova, a ni sa strane židova takvih osjećanja koja su protiv kršćana, nego što više obostranog poštovanja, kako i dolikuje onima koji se mole jednom Stvoritelju i Gospodinu i gledaju u Abrahamu svoga zajedničkog oca vjere.“

Priznavanje Stvoritelja i Gospodara povijesti. Govor na Međureligijskom susretu u Jeruzalemu 23. ožujka 2000. godine; u: Jubiläumspilgerreise zu den Heiligen Stätten (VAS / 45), br. 54-56.

„Svima su nam poznati nesporazumi i sukobi prošlosti, koji još i danas pritišću odnose između židova, kršćana i muslimana. Moramo učiniti sve što je u našoj moći da se svijest o prošlim uvredama i grijesima pretvori u čvrstu odluku izgradnje nove budućnosti, u kojoj će među nama postojati samo još plodna suradnja puna poštovanja.

Katolička crkva želi nastaviti iskren i plodan međureligijski dijalog s članovima židovske zajednice i pripadnicima islama. Takav dijalog nije nikakav pokušaj da se drugome nametnu vlastita mišljenja. Ono što taj dijalog od nas traži jest da ostanemo čvrsti u svojoj vlastitoj vjeri, ali da slušamo druge s puno poštovanja, sve dobro i sveto u nauku drugih priznajemo te da zajedno podupiremo sve inicijative za unaprjeđenje međusobnog razumijevanja i mira.

Apostolsko pismo Novo millennio inuente biskupima, kleru, redovnicima i vjernicima za kraj Velikog Jubileja u godini 2000, od 6. siječnja 2001. godine (VAS / 50), br. 50-52.

„54. Novo stoljeće, novo tisućljeće otvaraju se u svjetlu Kristovu. Ali ne vide svi ovo svjetlo. Imamo divnu ali i tešku zadaću da budemo njegov odsjaj. To je onaj, u razmatranjima crkvenih otaca, tako vrijedan „mysterium lunae“ [otajstvo Mjeseca]; ovom su slikom uputili na ovisnost Crkve od Krista, tog Sunca, čije je ona svjetlo u odsjaju. To je bio oblik kojim se izricalo ono što sam Krist kaže, kada sebe naziva ʼsvjetlom svijetaʽ (Iv 8, 12) i ujedno svojim učenicima zapovijeda da budu ʼsvjetlo svijetaʽ (usp. Mt 5, 14).

To je zadaća koja nas može zastrašiti kada pogledamo na slabost koja s nas skida sjaj i na nas baca sjenu. Ali ta je zadaća moguća, ako se okrenemo Kristovu svjetlu i uspijemo se otvoriti milosti koja od nas čini nove ljude.

55. U ovom pogledu treba promatrati i veliki izazov međureligijskog dijaloga za kojeg ćemo se zauzeti i u novom stoljeću na onoj liniji na kojoj ga je naznačio Drugi vatikanski sabor. U godinama pripreme za Veliki jubilej Crkva je pokušala i susretima od veoma simboličkog značaja izgraditi odnos u otvaranju i dijalogu sa zastupnicima drugih religija. Dijalog treba dalje nastaviti. U situaciji sve izraženijeg kulturalnog i religioznog pluralizma, kakvo će društvo novog tisućljeća izgleda biti, ovaj je dijalog važan za stvaranje sigurne pretpostavke za mir i za rastjerivanje sumorne sablasti religijskih ratova, koja je mnoge epohe ljudske povijesti prekrila krvlju. Ime jednoga Boga sve više mora postajati ono što to ime i jest, ime mira i zapovijed mira.

56. Dijalog se međutim ne može temeljiti na religijskoj indiferentnosti. Zato mi kršćani imamo dužnost da dijalog tako razvijamo da obrazložimo naše puno svjedočanstvo nade koja nas ispunja (1 Pt 3, 15). Ne trebamo se bojati da je uvreda za identitet drugoga ono što je radosni naviještaj dara: dara, koji je određen za sve i koji svima treba biti ponuđen s najvećim poštovanjem slobode sviju. To je dar navještaja Boga koji je ljubav i koji je ʼsvijet tako ljubio, da je dao svoga Sina jedincaʽ (Iv 3, 16). Sve to, kako je i Deklaracija ʼDominus Iesusʽ nedavno naglasila, nije predmet nekakve dijaloške rasprave, kao da bi bila riječ samo o nekakvom našem mišljenju: Navještaj ovog dara za nas je zapravo milost, koja nas ispunja radošću i poruka koju smo dužni naviještati.

Zbog toga se Crkva ne može osloboditi misionarske djelatnosti među narodima. Tako među najhitnije zadaće ʼmissio ad gentesʽ [slanja k narodima] spada navještaj, da ljudi puninu religioznog života nalaze u Kristu, koji je ʼput, istina i životʽ (Iv 14, 6). Međureligijski dijalog ʼne može jednostavno zamijeniti navještaj, nego on stalno ostaje usmjeren na navještajʽ. Misionarska nas dužnost ne priječi da uđemo u dijalog i s nutarnjom spremnošću slušamo druge. Jer, znamo: s obzirom na neizmjernu veličinu tajne milosti – po njezinim dimenzijama i mogućim posljedicama za život i povijest čovjeka –, Crkva nikada u pronicanju ove tajne neće doći do kraja, iako može računati na pomoć Branitelja, Duha Istine (usp. Iv 14, 17), koji će je zapravo upućivati ʼu svu Istinuʽ (Iv 16, 13).

Ovaj princip nije temelj samo neiscrpnog teološkog produbljivanja kršćanske istine, nego i kršćanskog dijaloga s različitim oblicima filozofije, s kulturama i religijama. Jer Duh Božji, koji ʼpuše gdje hoćeʽ (Iv 3, 8), nerijetko u općem ljudskom iskustvu usprkos mnogim iskustvenim protuslovljima, oživljava znakove svoje prisutnosti, koji pomažu čak i Kristovim učenicima, da Radosnu vijest, koju oni prenose, savršenije razumiju. Nije li se možda i Drugi vatikanski sabor s onim poniznim otvaranjem i otvaranjem punim povjerenja trudio da interpretira ʼznakove vremenaʽ? Iako Crkva brižno i budno razlikuje stvari, kako bi uvidjela ʼistinske znakove prisutnosti i namjere Božjeʽ, ipak ona spoznaje, ne samo to da je nešto dala, nego i koliko ʼmože biti zahvalna povijesti i razvoju čovječanstvaʽ. Ovo otvoreno držanje i ujedno brižljivo razlikovanje uveo je Sabor i u odnosu prema drugim religijama. Njegov nauk i njegov trag moramo s velikom odanošću slijediti.“

Govor zastupnicima svjetskih religija u Asizu 24. siječnja 2002.

„7. Braćo i sestre, vi koji ste ovdje iz tako brojnih dijelova svijeta došli! Uskoro ćemo se uputiti na pripravljena mjesta, kao bismo od Boga izmolili dar mira za cijelo čovječanstvo. Molimo, da spoznamo put mira, ispravnog odnosa prema Bogu i između nas. Molimo Boga, da nam otvori srca za istinu o Njemu i o čovjeku. Cilj je jedan i želja nam je ista, ali ćemo moliti u različitim oblicima i paziti na religijske tradicije drugih. I to je poruka: želimo svijetu pokazati da iskreni molitveni impuls ne vodi sukobljavanju, a još manje preziru drugoga, nego konstruktivnom dijalogu u kojem će svatko još snažnije postati svjestan obveze svjedočenja i naviještanja, ne pribjegavajući pri tom u relativizam ili sinkretizam.

Vrijeme je da se ova iskušenja, koja vode u neprijateljstvo, a kojih nije nedostajalo ni u ljudskoj povijesti religije, odlučno nadiđu. Ako se takva iskušenja pozivaju na religiju, onda ona uistinu pokazuju veoma nezrelu stranu religije. Jer, iskreni religiozni osjećaj na bilo koji način upućuje na tajnu Boga, ono izvorište dobrote, a to je izvor poštivanja i razumijevanja među narodima: upravo tu leži lijek protiv nasilja i konflikata.“

 

2.3. Papa Benedikt XVI.

Govor povodom XX. Svjetskog dana mladih na susretu sa zastupnicima muslimanskih općina, subota 20. kolovoza 2005. godine.

Čovjek vjernik – a mi smo svi kao kršćani i muslimani ljudi vjernici – zna da se smije osloniti na duhovnu snagu molitve usprkos vlastitoj slabosti.

Moramo se zajedno – kršćani i muslimani – suočiti s brojnim izazovima pred koje nas naše vrijeme stavlja. Nema mjesta za apatiju i dokolicu, a još manje za stranaštvo i sektaštvo. Ne smijemo strahu i pesimizmu davati prostora. Međureligijski i međukulturalni dijalog kršćana i muslimana ne smije biti reduciran na sezonsku odluku. On je uistinu živa potreba, a od njega dobrim dijelom ovisi i naša budućnost. Mladi iz mnogih krajeva svijeta ovdje su u Kölnu kao živi svjedoci solidarnosti, bratstva i ljubavi. Želim, poštovani i dragi prijatelji muslimani, od svega srca da Vas milosrdni i sućutni Bog štiti, da Vas blagoslovi i da Vas uvijek prosvjetljuje. Bog mira neka uzdigne naša srca, neka hrani našu nadu i upravlja naše korake stazama svijeta.“

Pozdravna riječ pri posjeti sinagoge povodom XX. Svjetskog dana mladih, petak 19. kolovoza 2005. godine

„Zbog toga bih izričito želio potaknuti na iskren dijalog pun povjerenja između židova i kršćana. Jedino će tako biti moguće na obje strane dospjeti do prihvaćenih tumačenja još prijepornih historijskih pitanja i prije svega ostvariti napredak u teološkoj prosudbi povezanosti židovstva i kršćanstva. Iskreno, u ovom dijalogu ne može biti riječi o tome da se postojeće razlike nadiđu ili podcijene: i u onom što nas na temelju našeg najdubljeg vjerskog uvjerenja jedne od drugih razlikuje, upravo u tome moramo se međusobno poštivati i ljubiti.

Govor utemeljiteljima Fondacije za međureligijsko i međukulturalno istraživanje i dijalog, četvrtak, 1. veljače 2007. godine

Već sam više puta u skladu s koncilskom deklaracijom Nostra aetate i u smislu mog dragog predšasnika pape Ivana Pavla II. upozorio na to da smo mi – židovi, kršćani i muslimani – pozvani da priznamo i dalje razvijamo sveze koje nas ujedinjuju. Tu leži i temeljna misao koja nas je dovela do utemeljenja ove fondacije: njezin je cilj da najvažniju i najautentičniju poruku [otkrije], koju bi tri monoteističke religije, dakle židovstvo, kršćanstvo i islam mogle uputiti svijetu 21. stoljeća, kako bi međureligijski i međukulturalni dijalog dobio novi impuls zajedničkim istraživanjem, te otkrivanjem i širenjem onoga što će u našoj zajedničkoj duhovnoj baštini pridonijeti učvršćivanju bratskih odnosa među našim vjerskim zajednicama …

Svaka od naših religijskih tradicija naglašava karakter svetosti života i dostojanstvo čovjeka. Vjerujemo da će Bog naše namjere blagosloviti ako budu pridonosile dobru sve svoje djece i ako im omoguće da se međusobno poštuju u globalnom bratstvu. Zajedno sa svim ljudima dobre volje čeznemo za mirom. Zbog toga naglašeno ponavljam: međukulturalno i međureligijsko istraživanje i dijalog nisu opcija nego životno važna potreba našega vremena.“

Pismo Msgr. Domenicu Sorrentinu povodom 20. obljetnice „međureligijskog molitvenog susreta za mir u Asizu“

„Rado ću iskoristiti priliku da pozdravim zastupnike drugih religija, koji na ovaj ili onaj način sudjeluju u spomen-slavlju u Asizu. Kao što mi kršćani znamo, tako i oni znaju, da se Boga u molitvi može na posve poseban način doživjeti i da se iz molitve mogu crpsti učinkoviti poticaji za razmišljanje o miru. Ipak i ovdje treba izbjegavati neprikladna brkanja. Treba dakle moliti na različite, različitim religijama svojstvene načine, iako je riječ o zajedničkom susretu na molitvu za mir. To je odluka koja je donesena 1986. godine i ona vrijedi još i danas. Suglasnost u onome što je različito ne smije pobuditi dojam da se time daje prostora relativizmu, koji poriče smisao istine i mogućnost da se do nje dospije.“

 

3. Izbor iz kršćanskih molitava

„Bože, neiscrpna je tvoja mudrost, nedokučiv je tvoj promisao, neistraživi su tvoji putovi. Nijedan ti čovjek misao ne može spoznati. Od tebe je sve, po tebi sve ima svoj život i u tebi sve ima svoj cilj. Tebe hvalimo i slavimo sada i u vjekove!“ (prema Rim 11, Njemačka molitvena pjesmarica – Gotteslob 3.2).

„Na izlasku jutarnjeg Sunca slavimo te, Gospodine; jer ti si Spasitelj svega stvorenja. Daruj nam u svom milosrđu dan pun tvoga mira. Oprosti nam naše grijehe. Ispuni nam nadu i ne skrivaj od nas svoje lice. Ti nas nosiš u svojoj milostivoj ljubavi; ne ostavi nas. Ti jedini znaš našu slabost. Bože, ne napusti nas nikada.“ (Kršćani istočne Sirije, Njemačka molitvena pjesmarica – Gotteslob 15.1).

„Gospodine, naša je Zemlja samo jedna mala zvijezda u velikom svemiru. Od nas ovisi hoćemo li od nje načiniti planetu tvojih stvorova koje neće mučiti ratovi, patiti glad i pošast, odjeljivati besmislene podjele na rase, boju kože ili svjetonazor. Daj nam hrabrosti i pronicljivosti da već danas započnemo to djelo, kako bi naša djeca i djeca naše djece mogla jednom s ponosom nositi ime čovjek.“ (Molitva Ujedinjenih naroda, Njemačka molitvena pjesmarica – Gotteslob 31.1).

„Gospodaru gospodara, ti hoćeš da ljudi žive u miru. Molimo te, pokaži pravi put političarima kako da smire napetosti i spriječe nove ratove. Neka pregovori među narodima vode k razumijevanju i svaki trud u odbacivanju oružja urodi plodom. Molimo te za pravedno rješenje sukoba koji dijele Istok od Zapada, Sjever od Juga, i razdvajaju bijelce od ljudi druge boje kože, siromašne narode od bogatih. Ne dopusti da budemo dionici mržnje i neprijateljstva među ljudima. Priteci nam upomoć da očuvamo mir, jer si nas ti pomirio.“ (Njemačka molitvena pjesmarica – Gotteslob 31. 2).

„Zahvaljujemo ti, Gospodine što tvoje Sunce izlazi i nad zlima i dobrima i tvoja kiša oblijeva i pravedne i nepravedne. Zahvaljujemo ti što nam daješ svagdanji kruh i snagu da jedni drugima opraštamo i pomažemo. Vodi nas u svom milosrđu do sve snažnijeg jedinstva kako bi tvoje stvorenje, oslobođeno mržnje i sukoba, zavrijedilo savršenstvo tvoje ljubavi. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.“ (iz: Zahvale za stvorenja, Njemačka molitvena pjesmarica – Gotteslob 788.1).

„Bože, naš Oče, neka nas tvoja pomoć nauči da jedni druge sve više poštujemo; daj nam snage za mir u obitelji, na radnom mjestu, na odmoru. Daj da muškarci i žene, mladi i stari, ljudi različitih uvjerenja jedni druge podnose i jedni drugima dobro čine. To te molimo, po Kristu, Gospodinu našemu.“ (iz: Zajednički život ljudi, Njemačka molitvena pjesmarica – Gotteslob 790.1).

„Blagoslovljen da je Gospodin naš Isus Krist, jedinorođeni Sin Očev, kog su proroci navijestili kao kneza mira, rođenog od žene u Betlehemu, u Judeji: svojom krvlju on je izmirio Abela s Kainom, porušio je zidove podjela, i od dva naroda načinio je jedan; po svome uskrsnuću od mrtvih donio je mir kao prvi dar svojim učenicima.“ (Molitva za mir, Asiz 2002).

„Molimo te za snagu za mir, dobri Bože: zahvalno spoznajemo da među nama ima ljudi – utjecajnih i nepoznatih –, koji premošćuju napetosti, ne prestaju pregovarati i svuda traže mir.

Molimo te za snagu za mir, dobri Bože: za hrabrost da se suočimo sa svima onima koji pomišljaju na nasilna rješenja problema, koji se igraju mislima o ratu, koji svojim napetim riječima rat pretvaraju u bezazlenu sitnicu.

Molimo te za snagu za mir, dobri Bože: da strašne posljedice ratova ne zaboravimo i ne prešutimo; da se zauzmemo za invalide i bolesnike, za žrtve podijeljenih granica, za manjine i izbjeglice – da ih razumijemo i da ih prihvatimo i kod sebe primimo. Za tvoju snagu za mir, molimo te, dobri Bože. Amen“ (Evangelička crkvena pjesmarica Bayern/Thüringen, 898.1).

„Stvoritelju svjetova! Iz tvoje ljubavi nastao je naš svijet. Divimo se tvome djelu i hvalimo te. Dobro je, veoma je dobro, sve što si stvorio.

Učini nas vjernim i brižnim upraviteljima tvoje Zemlje, da je prestanemo obeščašćivati i iskorištavati. Očuvaj u nama radost za prirodom i strahopoštovanje pred životom. Ne dopusti da išta učinimo što bi tvome stvorenju naškodilo. Pomozi nam da budemo milosrdni sa svim stvorenjima koja s nama iščekuju tvoje spasenje.

I mi smo načinjeni od zemlje i zahvaljujemo ti za svaki dah. Blagoslovi nas da naša djeca i djeca naše djece sa svim tvojim stvorenjem mogu biti stanovnici ove Zemlje. Dahom svoga duha obnovit ćeš svijet. Zato te slavimo i svoju nadu polažemo u tebe. Amen.“ (Evangelička crkvena pjesmarica Bayern/Thüringen, 897.2).

„Gospodine, otvori nam oči da vidimo što treba vidjeti. Otvori nam uši da čujemo što treba čuti. Otvori nam usta da progovorimo ono što treba reći. Otvori nam ruke da promijenimo ono što treba mijenjati. Otvori nam budućnost, i neka se tvoje Kraljevstvo pojavi na ovom svijetu.“ (Švicarska katolička pjesmarica, 604.3).

„Bože, ti hoćeš da ljudi žive u miru. Molimo te, pokaži odgovornima u politici kako da smire napetosti i spriječe nove ratove. Neka pregovori među narodima vode k razumijevanju i svaki trud u odbacivanju oružja urodi plodom. Molimo te za pravedno rješenje sukoba koji dijele Istok od Zapada, Sjever od Juga, i razdvajaju bijelce od ljudi druge boje kože, siromašne narode od bogatih. Ne dopusti da budemo dionici mržnje i neprijateljstva među ljudima. Priteci nam upomoć da očuvamo mir, jer si nas ti pomirio.“ (Švicarska katolička pjesmarica, 604.5).

 

4. Izvori

4. 1. Opći izvori

Die Bibel. Einheitsübersetzung der Heiligen Schrift, Stuttgart – Klosterneuburg ⁵1988.

Der Koran. Preveo Rudi Paret, Stuttgart ⁷1996.

Der Koran. Preveo Adel Theodor Khoury. U suradnji s Muhammedom Salimom Abdullahom i Predgovorom Inamullaha Khana, Gütersloh 1987.

RAHNER, Karl/VORGRIMLER, Herbert: Kleines Konzilskompendium, Freiburg – Basel – Wien, ²⁹2002.

Die Kirchen und das Judentum. Dokumente von 1945-1985. – Zajedničko izdanje Komisije za studije Kirche und Judentum Evangeličke crkve u Njemačkoj i radne skupine za pitanja židovstva Ekumenske komisije Njemačke biskupske konferencije. Izd. Rolf Rendtorff i Hans Hermann Hernix, Paderborn – Gütersloh ³2001, (citirano KuJ I).

Die Krichen und das Judentum, Dokumente 1985-2000. – Zajedničko izdanje Komisije za studije Kirche und Judentum Evangeličke crkve u Njemačkoj i radne skupine za pitanja židovstva Ekumenske komisije Njemačke biskupske konferencije. Izd. Hans Hermann Hernix i Wolfgang Kraus, Paderborn – Gütersloh 2001, (citirano KuJ II).

 

4. 2. Enciklike i Apostolska pisma

Enzyklika Dominum et vivificantem vom Papst Johannes Paul II. über den Heiligen Geist im Leben der Kriche und der Welt. 18. Mai 1986 (VAS 71), Bonn 1986.

Enzyklika Sollicitudo rei socialis von Papst Johannes Paul II. an die Bischöfe und Priester, an die Ordensgemeinschaften, an alle Söhne und Töchter der Kirche, an alle Menschen guten Willens. 30. Dezember 1987 (VAS 82), Bonn 1987.

Enzyklika Redemptoris missio von Papst Johannes Paul II. über die fortdauernde Gültigkeit des missionarischen Auftrages, 7. Dezember 1990 (VAS 100), Bonn 1990.

Johannes Paul II: Incarnationis mysterium. Verkündigungsbulle des Großen Jubiläums des Jahres 2000 (VAS 136), Bonn 1998.

Apostolisches Schreiben Novo millennio ineunte Seiner Heiligkeit Papst Johannes Paul II. an die Bischöfe, den Klerus, die Ordensleute und an die Gläubigen zum Abschluss des Großen Jubiläums des Jahres 2000. 6. Januar 2001. (VAS 150), Bonn 2001.

 

4. 3. Papa Ivan Pavao II. – Nagovori

Zum Gebetstag nach Assisi eingeladen. Predigt des Papstes beim Gottesdienst zum Abschluss der Weltgebetswoche für die Einheit der Christen in der Basilika St. Paul vor den Mauern am 21. Januar 1986, u: OR (dt.) 7, 14. veljače 1986, 8.

Ansprache beim Besuch der Großen Synagoge Roms am 13. April 1986. u: Wiederentdeckung der Verbundenheit der Kirche mit dem Judentum. Arbeitshilfe. 15. veljače 2000. (Das Heilige Jahr 2000; 15). 2. prošireno izdanje, Bonn 2000, 39-45.

In Assisi: Zusammensein, um zu beten. Ansprache bei der Generalaudienz am 22. Oktober, u: OR (dt.) 44, 31. listopada 1986, 2.

Wir erinnern. Eine Reflexion über die Shoah, u: OR (dt.) 14, 3. travnja 1998, 9.

Den Geist von Assisi in dieser Welt lebendig halten. Interreligiöse Begegnung auf dem Petersplatz. Ansprache von 28. Oktober 1999, u: OR (dt.) 46, 12. studeni 1999, 7.

Frieden für das Land des Herrn. Ansprache bei der Begrüßungszeremonie bei der Ankunft auf dem Flughafen von Tel Aviv am 21. März 2000, u: OR (dt.) 12, 24. ožujka 2000, 9 ili KuJ II, 157.

Anerkennung des Schöpfers und des Herrn der Geschichte. Ansprache am 23. März 2000, u: Jubiläumsreise des Papstes ins Heilige Land, Interreligiöse Begegnung in Jerusalem, u: OR (dt.) 14, 7. travnja 2000, 10 s.

Ansprache und Vergebungsbitten, u: Internationale Theologische Kommission: Erinnern und Versöhnen. Die Kirche und die Verfehlungen in ihrer Vergangenheit, prev. i izd. Gerhard Ludwig Müller. Freiburg, ³2000.

 

4. 4. Papa Benedikt XVI. – Nagovori

Pozdravna riječ pri posjeti sinagoge povodom XX. Svjetskog dana mladih, petak 19. kolovoza 2005.

Govor povodom XX. Svjetskog dana mladih na susretu sa zastupnicima muslimanskih općina, subota 20. kolovoza 2005.

Pismo Msgr. Domenicu Sorrentinu povodom 20. obljetnice „međureligijskog molitvenog susreta za mir u Asizu“.

Glaube, Vernunft und Universität. Erinnerungen und Reflexionen. Vorlesung des Papstes in der Universität Regensburg am 12. September 2006, u: Apostolische Reise Seiner Heiligkeit Papst Benedikt XVI. nach München, Altötting und Regensburg 9.-14.9.2006, (VAS 174), 72-84. Usp. i: Benedikt XVI, Glaube und Vernunft. Die Regensburger Vorlesung, Freiburg i. B. 2006.

Govor utemeljiteljima Fondacije za međureligijsko i međukulturalno istraživanje i dijalog, četvrtak 1. veljače 2007.

 

4. 5. Dokumenti rimskih kongregacija, komisija i vijeća

Kommission für die religiösen Beziehungen zum Judentum: Richtlinien und Hinweise für die Durchführung der Konzilserklärung „Nostra aetate“, Artikel 4, 1. prosinca 1974, u: KuJ I, 48-53.

Päpstlicher Rat für den Interreligiösen Dialog: Dialog und Mission, Gedanken und Weisungen gegenüber den Anhängern anderer Religionen, u: OR (dt.) 14, 1984, 34/34, 10 s.

Päpstlicher Rat für den Interreligiösen Dialog/Kongregation für die Evangelisierung der Völker: Dialog und Verkündigung. Überlegungen und Orientierungen zum Interreligiösen Dialog und zur Verkündigung des Evangeliums Jesu Christi. 16. svibnja 1991, (VAS 102), Bonn 1991.

Internationale Theologische Kommission: Das Christentum und die Weltreligionen, Rom 1997.

Pontifical Council for Interreligious Dialogue (Hg.): Interreligious dialogue. The official teaching of the catholic church (1963-1995), ed. by Francesco Gioia, Boston 1997.

Conseil Pontifical pour le dialogue interreligieux : Le dialogue interreligieux dans l'enseignement official de l'Eglise catholique (1963-1987), hrsg. Von Francesco Gioia, Solesmes-Vatican 1998.

Pontificio Consiglio per il Dialogo Interreligioso : Dialogo Interreligioso nell'insegnamento ufficale della Chiesa Cattolica (1963-2005), a cura di Francesco Gioia, 2. izdanje, Vaticano 2006.

Internationale Theologische Kommission: Erinnern und versöhnen, Die Kirche und die Verfehlungen in ihrer Vergangenheit, njem. prijevod i izd. Gerhard Ludwig Müller, Freiburg ³2000.

Päpstliche Kommission für die religiösen Beziehungen zu den Juden: Wir erinnern. Eine Reflexion über die Shoah, u: KuJ II, 110s. ili u: Wiederentdeckung der Verbundenheit der Kirche mit dem Judentum, Arbeitshilfe. 15. veljače 2000. (Das Heilige Jahr 2000; 15), 2. prošireno izd., Bonn 2000, 58-68.

Kongregation für die Glaubenslehre: Erklärung Dominus Iesus über die Einzigkeit und die Heilsuniversalität Jesu Christi und der Kirche. 6. kolovoza 2000, (VAS 148), Bonn 2000.

Pontificium Concilium pro Laicis, Ecumenismo e Dialogo interreligioso: Il contributo dei fedeli laici, Seminari odi studio III, Città del Vaticano 2000.

 

4. 6. Dokumenti s područja Njemačke biskupske konferencije

Hinweise für eine richtige Darstellung von Juden und Judentum in Predigt und in der Katechese der katholischen Kirche (Arbeitshilfen 44), Bonn 1986, i u: KuJ I, 93-103.

Christen und Muslime in Deutschland. Eine pastorale Handreichung. 4. ožujka 1993. (Arbeitshilfen 106), Bonn 1993.

Gottes Geist in der Welt. Ökumenische Arbeitshilfe. 1. ožujka 1998. (Auf dem Weg zum Heiligen Jahr 2000; 8), Bonn 1998.

Wiederentdeckung der Verbundenheit der Kirche mit dem Judentum. Arbeitshilfe. 15. veljače 2000. (Das Heilige Jahr 2000; 15), 2. prošireno izdanje, Bonn 2000.

LEHMANN, Karl: Das Christentum – eine Religion unter anderen? Zum interreligiösen Dialog aus katholischer Perspektive, (Der Vorsitzende der Deutschen Bischofskonferenz 23), Bonn 2002.

Christen und Muslime in Deutschland. 23. rujna 2003. (Arbeitshilfen 172), Bonn 2003.

 

4. 7. Dokumenti Evangeličke crkve / Ekumenski dokumenti

Multireligiöses Beten (Kirche ökumenisch. Orientierungshilfe für die Gemeinde), uredila Komisija za islam Evangeličko-Luteranske crkve u Bavarskoj, izd. u ime Državnog crkvenog vijeća Evangeličko-Luteranske crkve u Bavarskoj, München 1992.

Einander begegnen in Kultur und Religion. Impulse aus der Arbeitsgemeinschaft christlicher Kirchen in Bayern, Tauberbischofsheim 1994.

Christen und Muslime nebeneinander vor dem einen Gott. Zur Frage des gemeinsamen Betens. Eine Orientierungshilfe, izd. Evangelička crkva u oblasti Rajne, Düsseldorf 1998.

Schritte der Erneuerung im Verhältnis zum Judentum (Juden und Christen III), izd. Evangelička crkva u Njemačkoj, Hannover 2000, sada u: Christen und Juden I-III, Gütersloh 2002, 113-214.

Zusammenleben mit Muslimen in Deutschland. Eine Handreichung der Evangelischen Kirche in Deutschland, izd. Ured Evangeličke crkve u Njemačkoj, Gütersloh 2000.

Klarheit und gute Nachbarschaft. Christen und Muslime in Deutschland. Eine Handreichung der Evangelischen Kirche in Deutschland, izd. Ured Evangeličke crkve u Njemačkoj (EKD-Texte 86), Hannover 2006.

 

5. Literatura

ANAWATI, Georges C: Exkurs zum Konzilstext über die Muslime, u: LThK Ergänzungsband 2, 485-487.

ARINZE, Francis: Begegnung mit Menschen anderen Glaubens. Den interreligiösen Dialog verstehen und gestalten, München, 1999.

ARINZE Francis: Brücken bauen. Francis Kardinal Arinze im Gespräch mit Helmut S. Ruppert, Augsburg 2000.

ARINZE Francis: Religionen gegen die Gewalt. Eine Allianz für den Frieden, Freiburg 2002.

BORRMANS Maurice: Wege zum christlich-islamischen Dialog, Frankfurt 1985.

Dabru emet – redet Wahrheit. Eine jüdische Herausforderung zum Dialog mit den Christen, izd. Rainer Kampling i Michael Weinrich, Gütersloh 2003.

Die Friedensgebete von Assisi, izd. Hans Waldenfels, Freiburg 1987.

KUSCHEL, Karl-Josef, Juden – Christen – Muslime. Herkunf und Zukunft, Düsseldorf 2007.

LEHMANN, Leonhard: Die beiden Briefe des hl. Franziskus an die Kustoden. Ansätze für eine christlich-islamische Ökumene im Loben Gottes: u: Franziskanische Studien 69 (1987), 4-33.

OESTERREICHER, Johannes: Kommentierende Einleitung zur Erklärung über das Verhältnis der Kirche zu den nichtchristlichen Religionen, u: LThK Ergänzungsband 2, 406-478.

PETER, Anton (izd.): Christlicher Glaube in multireligiöser Gesellschaft. Erfahrungen, theologische Reflexionen, missionarische Perspektiven (Neue Zeitschrift für Missionswissenschaft. Supplementa Vol. 44), Immensee/Schweiz 1996.

Ratzinger Josef/Benedikt XVI: Die Vielfalt der Religionen und der Eine Bund, Hagen, 1998.

RIEDL, Gerda: Modell Assisi. Christliches Gebet und interreligiöser Dialog im heilsgeschichtlichen Kontext, Berlin – New York 1998.

SIEBENROCK, Roman A: Kommentar zur Erklärung „Nostra aetate“, u: Herders Theologischer Kommentar zum Zweiten Vatikanischen Konzil, izd. P. Hünermann i B. J. Hilberath, Sv. 3. Freiburg i. B. 2005, 591-693.

Weltreligionen für den Frieden. Die internationalen Friedenstreffen von Sant'Egidio, izd. Albert Franz, Trier 1996.

 

6. Popis kratica

 DH                 Dignitatis humanae. Deklaracija Drugog vatikanskog sabora o slobodi vjere od 7. prosinca 1965.

GS                   Gaudium et spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu od 7. prosinca 1965.

LG                  Lumen gentium. Dogmatska konstitucija Drugog vatikanskog sabora o Crkvi od 21. studenog 1964.

LThK             Leksikon za teologiju i crkvu

NA                 Nostra aetate. Deklaracija Drugog vatikanskog sabora o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama od 28. listopada 1965.

OR                  L'Osservatore Romano. Tjedno izdanje na njemačkom jeziku

ÖRK               Ekumensko vijeće crkava

VAS                Proglasi Svete Stolice

 

Fusnote:

[1] Pod pojmom međureligijski dijalog misli se na sve „pozitivne i konstruktivne međureligijske odnose s osobama i zajednicama druge vjere, koji imaju za cilj međusobno razumijevanje i obogaćivanje“. Päpstlicher Rat für den Interreligiösen Dialog, u: Dialog und Mission, Gedanken und Weisungen gegenüber den Anhängern anderer Religionen, 3.

[2] Usp. Johannes Paul II: Incarnationis mysterium, Verkündigungsbulle des Großen Jubiläums des Jahres 2000, 11.

[3] Internationale Theologische Kommission, u: Erinnern und versöhnen. Die Kirche und die Verfehlungen in ihrer Vergangenheit, 125.

[4] Johannes Paul II: Anerkennung des Schöpfers und des Herrn der Geschichte, Nagovor od 23. ožujka 2000, u: Jubiläumsreise des Papstes ins Heilige Land. Interreligiöse Begegnung in Jerusalem, u: OR (dt.) 14, od 7. travnja 2000, 10 s.

[5] NA 4.

[6] Usp. dalje: Päpstliche Kommission für die religiösen Beziehungen zu den Juden, u: Wir erinnern. Eine Reflexion über die Shoah, 61.

[7] NA 4.

[8] NA 4.

[9] Papst Johannes Paul II: Ansprache beim Besuch der Großen Synagoge Roms am 13. April 1986, u: Das Heilige Jahr 2000 (15), 42.

[10] Wir erinnern, Eine Reflexion über die Shoah, 67.

[11] Usp. Gottes Geist in der Welt (Auf dem Weg zum Heiligen Jahr 2000; 8), 144.

[12] NA 3.

[13] LG 16.

[14] LG 16.

[15] Dialog und Mission 17; 32.

[16] Kongregation für die Glaubenslehre: Eklärung Dominus Iesus. Über die Einzigkeit und die Heilsuniversalität Jesu Christi und der Kirche, 6. kolovoza 2000, Uvod 2.

[17] Päpstlicher Rat für den Interreligiösen Dialog/Kongregation für die Evangelisierung der Völker, u: Dialog und Verkündigung. Überlegungen und Orientierungen zum Interreligiösen Dialog und zur Verkündigung, 16. svibnja 1991.

[18] Dialog und Verkündigung 71.

[19] Dominus Iesus 20.

[20] Usp. Dominus Iesus 22.

[21] Usp. Dominus Iesus 22; Johannes Paul II: Enzyklika Redemptoris missio über die fortdauernde Gültigkeit des missionarischen Auftrages, 7. prosinca 1990, 36.

[22] Usp. NA 2.

[23]Dominus Iesus, 22.

[24] Usp. DH 1; usp. Dominus Iesus 22.

[25] Den Geist von Assisi in dieser Welt lebendig halten. Međureligijski susret na Trgu sv. Petra. Nagovor Ivana Pavla II, 28. listopada 1999.

[26] Redemptoris missio 29; usp. GS 22; Dominus Iesus 21; Dialog und Verkündigung 48.

[27] Usp. Dialog und Mission, 9; Dialog und Verkündigung 22 i 42 s.

[28] Usp. blago izmijenjeni oblik teksta: Christen und Muslime in Deutschland. 23. rujna 2003. (Arbeitshilfen 172), Bonn 2003, 184 s.

[29] Usp. uz ovo: Christen und Muslime in Deutschland, 23. rujna 2003 (Arbeitshilfen 172), Bonn 2003, 181-183.

[30] Sura 2, 177.

[31] Usp. LG 16.

[32] Usp. dole br. VI, Dodatak, br. 1.

[33] Johannes Paul II: In Assisi: Zusammensein, um zu beten. Papin govor na generalnoj audijenciji 22. listopada 1986.

[34] Johannes Paul II: Enzyklika Solicitudo rei socialis, 30. prosinca 1987, 47.

[35] Johannes Paul II: Zum Gebetstag nach Assisi eingeladen. Papina propovijed u bogoslužju na završetku svjetskog molitvenog tjedna za jedinstvo kršćana, održana u bazilici sv. Pavla izvan zidina 25. siječnja 1987.

[36] NA 4.

[37] NA 4.

[38] Kommission für die religiösen Beziehungen zum Judentum, u: Richtlinien und Hinweise für die Durchführung der Konzilserklärung „Nostra aetate“, 50.

[39] Frieden für das Land des Herrn. Govor pape Ivana Pavla II. na pozdravnoj ceremoniji prilikom dolaska na zračnu luku u Tel Aviv, 21. ožujka 2000.

[40] Prevedeno prema riječima: John Paul II: Letter to His Eminence Edward Cardinal Cassidy for the International Encounter of Prayer Held in Milan (Rom 9-16-1993). Usp. Gioia, Interreligious dialogue, 515.

[41] Dialog und Verkündung 43.

[42] Usp. NA 3 i 4.

[43] Johannes Paul II.: Zum Gebetstag nach Assisi eingeladen. Papina propovijed na misi za završetak svjetskog molitvenog tjedna za jedinstvo kršćana u bazilici sv. Pavla izvan zidina, 25. siječnja 1986.

[44] Usp. Weltreligionen für den Frieden. Die Internationalen Friedenstreffen von Sant’ Egidio, 15-20.

 

Prijevod teksta na BHS: Josip JOZIĆ