MARKO ORŠOLIĆ, FRANJEVAC, TEOLOG, PUBLICIST, POLITOLOG : Iznad svega – ljubav

U sarajevskom domu  fra Marka Oršolića, franjevca sa diplomama najprestižnijih evropskih katoličkih univerzita, profesora i publiciste, te aprilske ramazanske večeri obavljen je iftar. Čitane su molitve iz Tore, Biblije, Kur'ana. Rumijevi stihovi… Družilo se,  i zapjevalo.” Susret  dobrih insana”   opisala je ovo veče  Zilka Spahić Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija

Bili su dani  Ramazana. U Sarajevu, na obali Miljacke, u blizini Vijećnice, te  aprilske noći obavljen je iftar u domu fra Marka Oršolića. Franjevca sa diplomama najprestižnijih evropskih katoličkih univerziteta, profesora i publicistu…

Čovjeka, koji do danas, iako na bolesničkoj postelji, živi svoju ulogu , ” rodoljuba i domoljuba, a nadasve čovjekoljubca, ” kako ga nazva Gradimir Gojer. Čitale su se molitve iz Tore, Biblije, Kur'ana, ali i Rumijevi stihovi… Družilo se,  i zapjevalo.” Susret  dobrih insana”   opisala je ovo veče , Zilka Spahić Šiljak, doktorica nauka iz oblasti rodnih studija.

Gospodja Spahić Šiljak članica  je i Direktorija IMIC-a  Zajedno’. Internacionalnog multireligijskog i interkulturnog centra, osnovanog  na inicijativu fra Marka Oršolića, one predratne 1991. .Osnivačkoj skupštini IMIC-a, prisustvovao je i tadašnji gradonačelnik Sarajeva, Muhamed Kreševljaković. ” Znao sam šta će biti ako se ne ujedinimo. Da će djavo iskoristiti priliku. Osnivanjem Centra  željeli smo pokazati, da se nikome ne smije dozvoliti da ljude dijeli po vjeri. Ko ljude po vjeri dijeli, on nesvjesno priziva naše medjusobno istrebljenje…” sjeća se bosanski franjevac. Nažalost, njegov glas,  i  glas onih koji su razmišljali  kao on,  nije se čuo. Nacionalni zov  bio je glasniji.

Pored fra Markovog  bolesničkog kreveta smo .Domaćica Gordana iznosi kolače i kafu, dok se on , uz vidan napor,  trudi , da zadovolji novinarsku znatiželju.

” Rat se mogao zaustaviti, da je bilo malo više pameti. Ali, nacionalni lideri su samo razdor raspirivali… Poznavao sam dobro i Radovana i Aliju. Pred sam početak rata, u martu, večerao sam sa Karadžićem.Grafče na tavče i Karadjordjeva šnicla na stolu , a on mi kaže  da prenesem Aliji kako oko njega  ima nekih četrdesetak četnika, ali da će on uspjeti da ih ‘obuzda’. Ispričao sam ovaj razgovor Aliji Izetbegoviću.  Nenada Kecmanovića, mog prijatelja, nagovorao sam da, kao srpski predstavnik  udje u Predsjedništvo BiH…”

Vjerovao je, fra Marko, ta dobra i pitoma  ljudina, da je Karadžić ” pravi prostodušni i otvoreni Crnogorac”. Dosledan sintagmi postojanja franjevačkog reda ” mir i dobro”, fra Marko,je tražio   dobro u svakom čovjeku . Pričao mu je, veli,  Kecmanović da je, kad je izašao iz Sarajeva i došao na Pale,  cijelu noć pričao sa Karadžićem i da mu je ovaj citirao Sveto pismo. ” Dobar je on bio čovjek, ali….” I  Izetbegović je bio dobar  čovjek, ali…  Obojica su se izgubila, djavolja su vremena bila.”, kaže.  I dodaje:  ” Uvijek ima dva puta, pa jednim preko Vijećnice završiš na Palama, a drugim malo lijevo, preko Zenice za Evropu…”

Rat je  proveo pomažući ugroženim Sarajlijama. Preko 2000  ugroženih porodica, zahvaljujući  angažmanu ovog dobrog čovjeka, smješteno je po četrdesetak evropskih gradova.Podsjeća nas na to da je poštovao ljude iz mješovitih brakova.” Jer njima  je ljubav važnija i od nacije i religije”.

Prijateljstvo sa suprugom Karla Bilta, omogućilo je fra Marku  propusnicu za ulazak i izlazak iz Sarajeva. Privilegiju, koju su tada, tek rijetki imali. U svom malom marutiju,  majke i dječicu vozio je na teritorije van ratnih dejstava. Do Minhena, gdje je u prostorijama   protestantske crkve, zajedno sa Brankom Bačanovićem i Simom Mrdjom, organizovao prihvat bosansko hercegovačkih izbjeglica.

” Dok sam ja živ neće biti nijedno dijete bez čaše mlijeka i bez krova nad glavom”, govorio je. I uspjelo je fra Marku da ovu misao i u djelo sprovodi. Ali, i da u prostorijama crkve, svakog prvog i trećeg petka u mjesecu, okupi izbjeglu raju, na muziku i pjesmu.“’ Uz Gorana Gerina, nekad Čolinog saradnika, sarajevska raja znala je da ‘poludi'…” sjeća se fra Marko Oršolić.

Pomogao je i Svetlani Broz, unuci Josipa Broza Tita  kad je došla u Sarajevo, na razne načine.

Rodio se 1943. godine  u bosanskoj Posavini, dvadesetak kilometara od Šamca, grada u kome su rodjeni Alija Izetbegović i Zoran Djindjić. U familiji pobožnih,  prema drugim vjerama, tolerantnim katolicima. Razlog prvog i jedinog šamara, kojeg  je od oca dobio, bila je posprdna pjesmica koju je, nagovoren od starijih, dobacivao pravoslavnom popu. U roditeljskom  domu naučio je i cio život ponavljao da je ” prvo čovjek, a tek zatim postaje Bošnjak, Hrvat, Srbin, Jevrej ili Rom. Ili ostaje samo čovjek”.

Prijateljevao je i družio se sa ljudima, bez razlike koje vjere ili nacije su. Na zidu njegove sobe fotografija pravoslavnog popa Krstana Bjeljaca.” Uvijek bi posle molitve iz Stare pravoslavne crkve dolazio do mene. Kao otac mi je bio” glas fra Marka podrhtava, dok govori.

„ Vjera mora ljude zbližavati.Možete li zamisliti da je u 14. stoljeću jedan franjevac, fra Vito iz Kotora, gradio zadužbinu cara Dušana, Dečane. U 21. stoljeću to bi bio problem, ali nije bio u četrnaestom. Zato treba izvući, iz judeo- kršćanske- islamske duhovnosti,  ono što je pozitivno i što pomaže čovjeku da se okane uskogrudnosti”, pisao je  harizmatični fra Marko.

Pisao je i ovo: ” Sve crkve i vjerske zajednice ne mogu se okriviti za strahote nacizma, pa ni Katolička crkva u Hrvatskoj, ali  one jesu odgovorne. Mi, franjevci bosanski, jasno smo donijeli odluku da nijedan franjevac ne može biti član ustaškog pokreta. A ponekad je teško voditi dijalog kada, recimo, još imate katoličkih velikodostojnika koji ne znaju ko je bio Pavelić…”

Maja 2012. godine fra Marko je otvorio Beogradski multireligijski i interkulturni centar. „ Izabrali smo Beograd da u njemu otvorimo Centar, jer je to grad u kojem je  patrijaško središte, a  sve vjerske zajednice imaju ovdje svoje vodje…”

Bez obzira na otpore i zamjerke, koje su stizale često i iz njegove redovničke zajednice, i opise poput, crveni fratar, aludirajući na njegovo   ljevičarstvo , nije odustajao od svojih stavova. Objašnjavao je  da samo želi da pomiri revoluciju i religiju, a da se užasava desnih nacinalista. Na sebe je skrenuo pažnju i kada je 1995.godine  odbio da udje u zagrebačku Katedralu, izjavivši da se izmedju njega i Boga ispriječio kardinal Stepinac, osudjen za saradnju sa pronacističkim ustaškim režimom. Njegov život i njegovu zemaljsku misiju, obilježili su pomiriteljski tonovi i borba protiv nacinalizma,  koji je potkopavao njegovu rodnu Bosnu.

”Katolicizam i pravoslavlje su jedna vjera, a samo dvije crkve.Čak i Ivo Andrić je govorio o četiri vjere u BiH, a ima ih samo tri: judeizam, kršćanstvo i islam…”

Ispričao nam je i da je, zbog teksta Marka Vešovića, objavljenog u časopisu  Svjetlo riječi koje izdaju bosanski franjevci, i u kojem je Vešović, mitropolita  Amfilohija Radovića nazvao ” Risto sotona”, definitorij Bosne Srebrne  smijenio uredjivačku redakciju.

Razgovor ga je zamorio. Gasimo diktafon i polako napuštamo sobu. Fra Markova knjiga Suvremena suočavanja.  i posveta na njoj, poklon je sa kojim nas prati. Misao, da su u pravu oni koji za njega kažu da je vizionarski čitao  znakove vremena, dugo nas ne napušta.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO | monitor.co.me