Potpora međureligijskom dijalogu u Bosni (prijevod na BHS)

U tom je vremenu došlo do užasnih ratnih sukoba, prije svega između Hrvata katolika i Srba pravoslavaca – s „etničkim čišćenjima“ na onim područjima, na kojima su ljudi različitih etnija i konfesija prije toga zajedno živjeli.

U početku se činilo da je Bosna i Hercegovina ostala pošteđena ovog rata. U njoj su skupine naroda – Hrvati, Srbi, bosanski Muslimani i Židovi, na tako malom području živjele zajedno već više od pet stoljeća, i upravo je u njoj nova „jugoslavenska“ svijest trebala zaboraviti razlike. To je dovelo do velikog broja mješovitih brakova. Usprkos očekivanju, ipak je upravo u Bosni došlo do osobito teških ratnih događanja, izazvanih kratkom, ali namjernom pucnjavom na sudionike mirovnog prosvjeda u Sarajevu. Taj je prosvjed održan u nedjelju 5. travnja 1992. godine (onog dana, kada je kod nas u Bavarskoj završavao 3. Ekumenski susret o miru, pravednosti i očuvanju stvorenja). U Bosni su u nevolju dospjele osobito one obitelji s pripadnicima različitih konfesija i religija. S obje im se strane predbacivala izdaja vlastitog naroda i vlastite religije. Zato je među bosanskim izbjeglicama bio velik broj ovakvih obitelji. Za vrijeme rata samo je u Bavarskoj bilo 70.000, a u cijeloj Njemačkoj oko 400.000 izbjeglica. Bosanski franjevac fra Marko Oršolić i srpski pravoslavni sveštenik Slobodan Milunović bili su kao braća blizanci u svome nastojanju da se ovakvim ljudima pomogne. Ne samo materijalno i birokratski (to su radili i drugi), nego prije svega dušobrižnički. Njih dvojica su zatražili potporu od Radne zajednice kršćanskih Crkava u Bavarskoj. A fra Marko je već u prosincu 1991. godine osnovao multireligijski i međukulturalniu centar za unaprjeđenje dijaloga u Sarajevu pod imenom „Zajedno“.

1. Praćenje bosanskih ratnih izbjeglica

Tadašnji voditelj Radne zajednice kršćanskih Crkava u Bavarskoj (AcK i. B.), župnik dr. Wieland Zademach prihvatio je molbu koju su uputili fra Marko i otac Slobodan, te se osobno založio da Radna zajednica kršćanskih Crkava u Bavarskoj preuzme duhovno/pastoralno praćenje bosanskih izbjeglica u Bavarskoj. U tu svrhu osnovan je poseban projekt Radne zajednice kršćanskih Crkava u Bavarskoj i jedan tim ljudi oko njega. Ovaj se projekt pozabavio i tematikom o kojoj je trebalo još malo bolje promisliti: međureligijskim dijalogom, koji je svakako stajao na dnevnom redu zbog sve većeg broja muslimana u našoj zemlji, a to nije bila zadaća Radne zajednice kršćanskih Crkava. Međutim, zadaća Radne zajednice kršćanskih Crkava bila je da među kršćanskim Crkvama postigne međukonfesionalni sporazum oko mogućnosti i granica odgovornog međureligijskog dijaloga, a to je značilo i dijaloga između vjernika kršćana s vjernicima drugih, nekršćanskih religija. Uključen je i stručni odbor čiji je zadatak bio izraditi jednu poticajnu brošuru, koja je objavljena u srpnju 1994. godine pod naslovom „Zajednički susret u kulturi i religiji – Einander begegnen in Kultur und Religion“. Od 2. do 4. srpnja 1993. godine održali smo u Plankstettenu vijećanje na temu „Konfesionalni i nacionalni konflikti u Europi“, na kojem su sudjelovali stručni predavači i dobar broj posjetitelja. A u središnjici zajednice Srpske pravoslavne crkve u Münchenu organizirali smo 22. srpnja 1995. godine susret na kojem su svoja iskustava razmijenili ljudi koji su se brinuli oko izbjeglica iz Bosne.

Uz pomoć Radne zajednice kršćanskih Crkava u Bavarskoj iz Münchena osnovana je 4. veljače 1994. godine multireligijska i međukulturalna središnjica Zajedno i za duhovno/pastoralno praćenje ratnih izbjeglica iz nekadašnje Jugoslavije. To je bilo moguće zahvaljujući Zajednici evangeličkih studenata i studentica i Katoličkoj međunarodnoj misijskoj organizaciji „Missio“. Oni su nam na raspolaganje dali prostorije, a biskupija Regensburg preuzela je dio tekućih troškova. Odgovorni u središnjici bili su fra Marko Oršolić s hrvatske katoličke strane, sveštenik Slobodan Milunović sa srpske pravoslavne, muftija Šefko Omerbašić, predsjednik Mešihata islamske zajednice u Hrvatskoj i Sloveniji s muslimanske, Jasminka Domaš iz Židovske općine u Zagrebu sa židovske strane, te duhovnik studentske zajednice dr. Hermann Probst ispred njemačkih kršćana. Na otvaranju središnjice Zajedno bilo je prisutno 120 izbjeglica, od toga 45% muslimana. Od tada je središnjica dva puta mjesečno organizirala večernje susrete s posebnom religijskom ili kulturalnom tematikom. Više puta su i u Niederaltaichu održavani susreti krajem tjedna.

„Naš Bog, Bog židova i kršćana jedan je i isti. U tom smislu piše u svetom Kur′anu: ‘Recite: mi vjerujemo u Boga i u ono što nam je objavljeno, i u ono što je objavljeno Abrahamu, Išmaelu, Izaku i Jakovu i izraelskim plemenima, i u ono što su Mojsije i Isus i proroci primili od svoga Gospodina, ne praveći razlike među njima. Mi smo Njemu odani’ (Sura 2, 136). Naš je Bog jedan, kako Kur′an kaže. Odgovorni smo znači jedni za druge i moramo biti solidarni jedni s drugima.

Veoma sam zahvalan Radnoj zajednici kršćanskih Crkva u Bavarskoj što je ovo razumjela i što je početkom 1994. godine na prijedlog fra Marka Oršolića s našim Mešihatom i Židovskom općinom u Zagrebu sklopila ugovor o ‚zajedničkoj multireligijsko-duhovnoj pratnji izbjeglica i prognanika iz Bosne i Hercegovina i bivše Jugoslavije‛. Ovakvu bi aktivnost trebalo nastaviti i u Bosni i Hercegovini, ali ona neće uspjeti bez Vaše vrijedne potpore. Ne možemo zaboraviti naše zajedničke molitve u džamiji u Zagrebu jeseni 1995. godine, kao što ni osobno ne mogu zaboraviti zajednički izrečeno kajanje i zajedničke molitve na evangeličkom crkvenom saboru u Hamburgu.“

Muftija Šefko efendija Omerbašić, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, 25. 5. 1996. godine u jednom pozdravnom govoru

2. Međureligijski dijalog u Sarajevu

U Sarajevu je Zajedno svoj privremeni smještaj našla u zgradi Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Akademija je skupa s organizacijom Zajedno, uz sudioništvo također i Univerziteta u Sarajevu, održala 25. i 26. listopada 1994. zajednički simpozij kako bi u Sarajevu pokrenula međureligijski i međukulturalni dijalog.

Na simpozij je bila pozvana i delegacija bavarske inicijative Zajedno, kako bi svojim iskustvima pridonijela radu. Kao predsjednik Radne zajednice kršćanskih Crkava u Bavarskoj išao sam ja i održao sam predavanje pod nazivom„Radna zajednica kršćanskih crkava kao instrumenti međukonfesionalnog i međureligijskog dijaloga“. O radu oko izdavanja naše brošure „Zajednički susret u kulturi i religiji“ izvijestio je Peter Lorenz iz Religijske zajednice prijatelja (Quäker). Župnik dr. Hermann Probst govorio je na temu „Počeci židovsko-kršćansko-islamskog dijaloga“. Bosanski sudionici Akademije znanosti i umjetnosti uključili su se u raspravu s većim, dijelom napisanim i pripremljenim, a dijelom i spontanim člancima i prilozima koji su se nadovezivali na izložene referate.

Mediji grada Sarajeva naveliko su popratili simpozij. O simpoziju je državna televizija toga dana izvijestila u večernjem dnevniku, a neposredno prije tog izvještaja televizija je objavila vijest o raketnom napadu na grad, te o diskusiji u samom UN-u o tome je li raketu ispalila srpska ili bosanska strana. Francuski ministar obrane doputovao je samo zbog tog slučaja u Sarajevo, i to je bio razlog zašto se povratak kući njemačke delegacije Zajedno otegao za jedan dan. Vozio nas je ruski transporter Međunarodne zajednice. Možda je tu bilo i drugih razloga, a možda i nije. Na sarajevskoj zračnoj luci, u jednoj drvenoj baraci, koja je služila kao čekaonica, vojnici Ujedinjenih naroda napisali su na zidu „May-be Airlines“. Pored tog natpisa stajao je išarani red letenja i vožnje iz nekih drugih vremena i u neka druga mjesta. Na prolazu između baraka i vreća pijeska pozornost je privlačio ulični znak s ponosnim natpisom „Champs Elysees“. Sa zračne luke do grada morali smo oklopnim vozilom. Tako su naređivali propisi UN-a, koji su tražili još da obučemo pancirku i za vrijeme leta. Međutim, bez UN-ove zaštite uopće ne bi bilo moguće doći u Sarajevo. Ni ljudi u Sarajevu nisu se mogli ponašati kao da nema rata, osobito kada po danu izađu na ulice. Nije toliko bilo bitno ima li trenutno vode i struje ili nema. A u trgovinama se moglo kupiti sve – za skupi novac njemačke valute. A njemačkih maraka malo tko da je imao, jer jedva da je tko dobivao ono što se zove zarađena plaća.

Sposobnost za kulturalnu raznolikost i toleranciju?

Bosanskohercegovački radio kao i tamošnja nezavisna radiopostaja „Radio 99“ također su, i to opširno, izvještavali o simpoziju i o drugim djelatnostima inicijative Zajedno. Dnevne novine „Oslobođenje“ objavile su 26. listopada 1994. intervju sa mnom pod naslovom „Bosanski muslimani su europski muslimani“. Pozicija koju ovi mediji zastupaju našla je svoj izraz u „Deklaraciji“ građanske inicijative koju je u roku od dva tjedna svojim potpisom odobrilo 140.000 ljudi u Sarajevu, dakle više od dvije trećine cjelokupnog tamošnjeg stanovništva. A u njoj je pisalo: „Duboko smo uvjereni da su raznolikost i tolerancija neprocjenjiva baština naše prošlosti i ujedno siguran temelj mirne i sretne budućnosti građana grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Tražimo pravednu osudu svih ratnih zločinaca i siguran povratak svih izbjeglica i prognanih u dogledno vrijeme. To je preduvjet za normalizaciju života i za nastavak suživota prema našoj tradiciji.“

Deklaracija je govorila i o sposobnosti za kulturalnu raznolikost i toleranciju u gradu Sarajevu i cijeloj Bosni i Hercegovini. Zašto se međutim ovaj jedinstveni stoljetni zajednički život Muslimana, Srba i Hrvata, ali i Židova i drugih manjina pokazao tako nestabilnim? Najsnažniji razlog leži zapravo u činjenici da je zajednički život dopirao do kućnih vrata i tu prestajao. „Svetište“ obiteljskog života bilo je tabu; ali u obitelji je zapravo povijest jedne narodnosti bila često, možda pritajena, ali ipak sve vrijeme živa u sadašnjosti – povijest sa svojim sjećanjima, koja su prerasla u mitove, i neispunjenim snovima. Ali i povijest sa svim onim što se nemirne savjesti potiskivalo, a osobito povijest sa svim onim ranama koje su nanošene tijekom stoljeća pa sve do današnjih dana. Ova pojedinačna vlastita povijest – onakva kakva je kod pojedinih naroda doživljena – nije bila zajedničkom temom. Zato je u proljeće 1992. godine bilo dovoljno podmetnuti samo „plamičak vatre“, da bi se sva stara susjedstva i prijateljstva raspala, pa i brakovi među članovima različitih narodnosti. „Mješovite brakove“ koji su se uslijed rata raspali možemo uzeti kao iznimku, ali su zato obitelji s članovima drugih narodnosti na osobit način nosile muku rata. Jer, ne samo da su morali svladati emocionalne napone pod kojima su patili, nego ih se k tomu još smatralo izdajicama svoga naroda i prijetilo im se. Među izbjeglicama su procentualno gledajući, što je i razumljivo, pretežno bile ovakve obitelji.

Koliko god dakle to bilo znakom „sposobne i očuvane kulturalne raznolikosti i tolerancije“, kao što je primjerice zajedničko slavlje velikih religijskih svetkovina, društveno izvanjski gledajući, među prijateljima i susjedima, te koliko god da bilo zajedničkih svetih mjesta, a u Sarajevu su to primjerice katolička franjevačka crkva sv. Ante, stara pravoslavna crkva sv. Mihovila, muslimansko turbe Sedam braće, naravno kao i stara sinagoga, ipak se zapravo malo znalo o srži života susjednog naroda. A srž života okarakterizirana je prije svega time što je svaka narodna zajednica ujedno i vlastita religijska zajednica. Tako se dakle Hrvati identificiraju s tamošnjom katoličkom Crkvom, a Srbi s tamošnjom pravoslavnom. Pojam „Muslimani“ je u negdašnjoj Jugoslaviji postao službeni naziv za onaj narod (!), koji govori srpskohrvatski, a utemeljen je na islamskoj tradiciji.

Islamski povjesničar Safvet beg Bašagić postavio je krajem 19. stoljeća tezu, koja danas u velikoj mjeri određuje sliku bosanskih Muslimana o samima sebi. Prema ovoj tezi Muslimani su potomci „bogumila“, jednog srednjovjekovnog pokreta, koji se opirao Općoj crkvi, kako zapadnoj tako i istočnoj. Taj je pokret u očima Opće crkve bio proganjan kao heretički. Pristaše „bogumila“ su upravo zbog toga – tako tvrdi teza – osmanske osvajače dočekali kao osloboditelje i uskoro su masovno i svojevoljno prešli na islam. Na poseban način i zbog toga što se njihova kristologija više slagala s onom u Kur′anu nego s općecrkvenom dogmom. Ova teza tako utemeljuje duhovni i politički kontinuitet između ovog svojevrsnog srednjovjekovnog kršćanstva i islama u Bosni. Ujedno se suprotstavlja i tvrdnji da su bosanski Muslimani „Turci“ i da su oni ustvari Hrvati i Srbi koji su zbog društvenog oportunizma prešli na islam kao religiju vladajućih.

Zato je naslov spomenutog intervjua, kojeg je „Oslobođenje“ samo izabralo zapravo zaoštravanje, a to nije bila moja namjera. Jer, moramo to jasno kazati: mi o „bogumilstvu“ (osobito onom koje se proširilo u Bugarskoj) vrlo malo znamo. Ali, ono sigurno nije identično s „Bosanskom crkvom“ srednjeg vijeka, koja je bila pod utjecajem i liturgijskom tradicijom Rima, ali nije koristila latinski nego crkvenoslavenski jezik. To je jedan od glavnih razloga stoljećima dugog konflikta između ove Bosanske crkve i Rima, koji je naposljetku nadvladan slanjem i dolaskom franjevaca (1291. godine) još i prije turskog osvajanja Bosne 1463. godine. Treba reći da se tek moderna bosanska historiografija poslužila nazivom „bogumili“ kada je Bosna u pitanju.

Između Hrvata i Srba ostaje kontroverzno pitanje u kojoj je mjeri Bosna izvorno bila područje njihova naseljavanja. Zajedničko „pročešljavanje“ povijesti Bosne jedna je od hitnih zadaća međureligijskog i međukulturalnog dijaloga u Bosni. A u „nepročešljanu“ konfliktnu povijest ulaze i posljedice potpadanja Bosne i Hercegovine pod austrijsku upravu kongresom u Berlinu 1878. godine i okrutnost tolikog broja partizanskih udruženja i politika nastalih u građanskom ratu 40-ih godina 20. stoljeća. A svaka strana pamti očito samo svoje žrtve – i to u onoj mjeri koju je nemoguće istražiti – i svoje „heroje“. Svako pojedino ovdje spomenuto razdoblje obilježeno je progonima i odlascima.

Sarajevo, taj duguljasti glavni grad Bosne u uskoj dolini rijeke Miljacke zrcalo je ovakve bosanske povijesti. Na mjestu srednjovjekovnog sajamskog gradića osmanski su osvajači izgradili onaj turski grad, čije ime dolazi od riječi „serail“ a koji je i danas još živ u staroj jezgri grada, „grad stotinu džamija“, koji je – ujedno sa svojim crkvama i sinagogama – „drugi Jeruzalem“. Na stari grad nadovezuju se četvrti u austrijskom stilu s prijelaza 19. u 20. stoljeće – s puno reprezentativnih zgrada – a onda stambeni blokovi socijalističke ere, među njima i kompleksi zgrada Zimskih olimpijskih igara koje su se 1984. godine slavile kao „svetkovina mira“. U starome je gradu dugo vremena bilo otiskom stopala obilježeno ono mjesto, s kojeg je srpski student Gavrilo Princip 28. srpnja 1914. godine pucao i ubio austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i time izazvao Prvi svjetski rat. Te su stope uklonjene kada se početkom 90-ih godina razbuktao velikosrpski nacionalizam.

Novo otkrivanje značenja religioznog

Fra Marko Oršolić bio je među prvima koji je u Sarajevu upozorio na to da tolerancija, o kojoj se tamo govorilo, nije moguća bez dijaloga, i to bez dijaloga koji mora uključiti religijske korijene kulturalnih različitosti. Kao profesor filozofije i sociologije religije (na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu), a prije toga i kao student povijesti, političkih znanosti i sociologije, uvidio je također da se dijalog ne može ograničavati samo na religiozna pitanja u užem smislu. Prema ovim pitanjima treba ponajprije biti suzdržan. Jer, pripadnost religiji koja je određena pripadnošću nekom narodu uopće ne znači i živu vjeru takve pripadnosti. Titova je Jugoslavija četrdeset godina bila ateistička zemlja, iako ne agresivno ateistička kao u državama pod staljinističkom vlasti. Religija je međutim i u Jugoslaviji bila prognana iz javnog života. Jugoslavija je međutim više nego druge komunističke zemlje bila otvorena prema Zapadu. Dosta je ljudi studiralo u Njemačkoj ili u drugim zemljama Zapada, a sa Zapada je uvijek dolazila živa bujica turista. Među intelektualcima mnogi su se smatrali agnosticima, a to ne isključuje onaj temeljni religiozni stav strahopoštovanja. Do našeg dolaska na simpozij u listopadu 1994. godine teologija nikad nije bila temom na Akademiji znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Međutim, upravo europski orijentirani intelektualci grada Sarajeva uvidjeli su da je mir moguć jedino ako se kao temelj obostrane tolerancije tematizira i religiozni osjećaj, koji je ljude odredio u njihovoj vjerskoj ukorijenjenosti, ali i u njihovom kulturalnom identitetu. Profesor Seid Husković, predsjednik Akademije, rekao je u svom uvodnom izlaganju: „Nanovo se uvjeravamo koliko je važna uloga religija. Čovjek ne može živjeti bez humanizma, bez vjere, bez humaniteta koji se univerzalno tiče svakog čovjeka. I jer postoje ljudske vrednote i svi ustvari žele mir, međureligijski dijalog nije samo nužan nego i moguć: sučeljavanje dobrog s dobrim u čovjeku“. Ovo jasno govori da intelektualci ne traže primarno razgovor o vjeri, nego međukulturalni dijalog, u kojem se doduše radi o razumijevanju religijskih korijena, ali ipak s priličnom distancom prema tim korijenima.

Spominjući njemačku povijest, osobito religiozno obojenu politiku sile u strahotama Tridesetogodišnjega rata, citirao sam u svom predavanju riječi iz govora, kojeg je prije par dana, 16. listopada 1994. godine, u Augsburgu održao Richard von Weizsäcker. Primajući nagradu grada Augsburga za mir rekao je: „Augsburški sporazum o miru među religijama iz 1555. godine nije donio mir među religijama, ali on je u našoj povijesti bio jedinstven pokušaj političkog uređenja suživota… Išao je za tim da osigura izvanjsku egzistenciju i slobodu duhovnog razvitka. Stvorio je temelje državnoga prava oslobođenog religije. Odvojio je državni ustav od teološko-crkvenih spornih pitanja oko istine i jedinstva. To je ono sredstvo pravnog uspostavljanja mira na koje danas mislimo. I nijedno drugo, kada je riječ o mirovnim pitanjima u bilo kojoj regiji svijeta, koja je sastavljena od kulturalno i religiozno različitih skupina stanovništva. Pa i onaj augsburški paritet koji je svečano potvrđen na vestfalskom miru, sve do današnjega dana od nas traži pozornost. Njegov je duh bitno pridonio tome da se ljudi međusobno susreću s moralnim poštovanjem. On je pridonio čak i stvaranju pojma ‘ljudska prava’ i njihovu proglašenju na početku 18. stoljeća“.

Na jednom drugom mjestu u predavanju rekao sam: „Prvo što smo spoznali, a to nam je kumovalo kada smo stvarali bavarsko Radnu zajednicu kršćanskih Crkava, bilo je ovo: Ako dijalog ima nekog učinka, onda on ne smije biti dijalog samo dogmatičara ili religijskih vođa. Da bismo se uistinu obostrano mogli razumjeti, da bismo se uistinu obostrano upoznali, potrebna su polja zajedničkog djelovanja. Na tim poljima u igru ulazi naša etička odgovornost i postaje vidljivo gdje čije srce kuca. Jer, moguće je da se u nekoj određenoj stvari postigne sporazum, ali da se ne složimo oko toga koliko je sama ta stvar važna, a da to i ne primijetimo. Na području religioznog posve bitnu ulogu igra srce. I to je razlog zašto se religiozno može tako lako instrumentalizirati i manipulirati. Ako glas srca ignoriramo, onda nećemo ni osjetiti što je to religiozno.“

Ako religiozni osjećaj shvatimo samo kao nešto privatno ljudsko, a ne i kao odgovorno svjedočanstvo vjere koja karakterizira i javni život, je li onda, pitamo se, međureligijski dijalog uopće moguć? Je li međureligijski sporazum moguć? To pitanje bilo je uistinu jedno od središnjih pitanja koje su u diskusiji postavljali članovi Akademije. Upozorili smo na poznatu rečenicu filozofa Ludwiga Wittgensteina (na zadnju iz njegovog djela Tractatus Logico-Philosophicus iz 1921. godine): „O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti“.

Postavilo se pitanje, više u filozofskom smjeru, i o tome je li multikulturalno društvo uopće moguće. Ovdje smo svratili pozornost na Maxa Webera, koji je s jedne strane doduše upozorio na karakteristično značenje određenih duhovnih i političkih tradicija (u djelu: Protestantska etika i duh kapitalizma – Die protestantische Ethik und der Geist des Kapitalismus, 1905), ali je ujedno kao pozitivistički orijentiran sociolog zastupao i tezu, da je proces racionalizacije u zapadnoj Europi doveo do nepovratnog raspada jedinstva, obligacije i integracijske snage svih interpretacija svijeta u religioznom, metafizičkom i „svjetonazorskom“ smislu. Pluralizam društva bi se onda sastojao samo u tome, rečeno je, da pojedini elementi različitih kultura stoje poredani jedan kraj drugoga kao nekakav dodatak. Uistinu, kada se govori o multikulturalnom društvu, nije li se uvijek pretpostavljalo da kao zajednička baza suživota postoje uredbe i propisi – ljudska prava, kazneno pravo, kalendar itd. –, koji vrijede „nad-kulturalno“, a faktično potječu iz jedne od kultura i time ističu njezinu dominantnost? I dalje, zar međureligijski i međukonfesionalni dijalog, i u kojoj mjeri, ne pretpostavljaju „prosvijetljenu“ distancu prema vlastitoj tradiciji, iako se s uvjerenjem iza nje stoji? Pa potrebna je barem sposobnost historijsko-kritičkog odnosa prema vlastitoj tradiciji, upravo onaj stav duha, koji, kada se pokoleba, brzo prijeđe u fundamentalizam ili barem izaziva fundamentalizam kao protureakciju.

Kršćansko-islamski dijalog bit će moguć samo ako i Kur′an budemo povijesno-kritički čitali kao i Bibliju, ako i one agresivne iskaze, i u jednoj i u drugoj knjizi, kao što su prokletstvo „bezbožaca“ i „krivovjerci“, shvatimo kao izraze koji su u toj situaciji bili nužni kako bi se prenijela poruka koja izvorno želi posredovati mir i dobro – naravno ne samo zemaljsko dobro i blagostanje.

Razliku između Biblije i Kur′ana uočili smo u diskusiji onda kada je muslimanska strana postavila pitanje, kako to da je u kršćanstvu, uz Božju riječ koja direktno progovara u srce čovjeka, potrebna još i posredujuća instanca Crkve? Sada je trebalo povesti diskusiju oko središnjih pitanja kristologije, njezinog svrstavanja u pneumatologiju i kršćanske vjere u trojstvo, dakle oko pitanja koja su i u samom kršćanstvu kontroverzna. Međutim, za takvu raspravu nisu postojali preduvjeti. Ovdje se također artikulirala i potraga za duhovnim iskustvom. Postavljač pitanja se očito intenzivnije bavio Meisterom Eckhartom. Granice našeg međusobnog razumijevanja postale su očite i u pitanju odgoja djece u kršćansko-islamskim brakovima. Tolerancija ovdje postaje ozbiljna stvar ako se postavi pitanje: postoji li mogućnost spasenja i u drugoj religiji?

Nacrt i tijek diskusije pokazali su da je dobro bilo to da se ovaj dijalog sa strane Crkve započne samo poluslužbeno. K tomu još pridolazi i činjenica, da je tada u Sarajevu bilo vrlo malo ljudi koji su bili u stanju ili spremni da javno sudjeluju u jednom takvom međureligijskom dijalogu. Kada sam u lipnju 1999. godine u Sarajevu u jednoj privatnoj tv-emisiji sudjelovao u jednosatnom međureligijskom dijalogu, moj je muslimanski sugovornik bio Iranac, Ali Risa Ansari, „stranac“ dakle kao i ja. Samo je židovski sugovornik Jakob Finci bio iz Sarajeva. Snimak ovog razgovora, međutim, objavljivan je više puta, što znači da je naišao na interes publike. Ovaj sam razgovor održao u okviru jednog zasjedanja Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine 8. i 9. lipnja 1999. godine, na kojem sam govorio o „Sugrađanstvu kršćana i muslimana u modernom društvu“.

3. Molitva za mir na Evangeličkom crkvenom saboru 1995. u Hamburgu

Inicijativa Zajedno je 15. lipnja 1996. godine u okviru 26. Evangeličkog crkvenog sajma u Hamburgu 1995. organizirala u evangeličkoj Betlehemskoj crkvi u Hamburg-Eimsbüttelu međureligijsku molitvu za mir za ljude iz Bosne i Hercegovine. Sudionici su bili: fra Marko Oršolić, protojerej Slobodan Milunović, Dubravka Gospodinović ispred Židovske općine u Zagrebu, Šefko efendija Omerbašić, dr. Hermann Probst i ja (kao predsjednik Radne zajednice kršćanskih Crkava u Bavarskoj). U svome sam pozdravnom govoru rekao:

„Sabrali smo se da zajednički molimo za mir ljudi u Bosni i Hercegovini: mi, ljudi različitih religija – ali ipak, kao vjernici, kao bogobojazni i kao Bogu odani zajedno smo povezani u Abrahamovom sinovstvu, Ibrahimova djeca, u kojem je Bog sva pokoljenja Zemlje, sve ljude i sve narode blagoslovio. Riječi, događaji i slike, u kojima prepoznajemo Božju objavu i Njegov pogled koji je na nas svratio, različite su. Pa ipak je On isti, JEDAN I JEDINI Bog, kojeg častimo: On, koji je sve ljude i sav svijet stvorio, i uzdržava ih u Svom milosrđu i vjernosti; On, koji će nam suditi po Svojim zapovijedima i Svojim obećanjima; On, naša nada i tvrđava spasenja; On, naš mir. Blagoslovljen On, tako neka bude, amen!

Rješenja političkih sukoba ostvariva su samo ako ljudska srca počnu snivati mir, ako mržnja nađe svoj kraj, onaj osjećaj da se već jednom moraju podmiriti stoljetni računi ili ovi iz najnovijeg vremena. Za mir je potrebna najprije sposobnost za mir, koju se može naučiti: ta temeljna promjena mišljenja jednih o drugima, to pomirenje među sjećanjima i osjećajima. A da bi se sjećanja i osjećaji mogli pomiriti, potrebno je uvidjeti koliko smo svoja osobna i nacionalna sjećanja pretvorili u mitove, u idole koji nas sapinju i čine slijepim za svu nepravdu i nasilje koje se u ime tog istog mita i idola dogodilo. Takva promjena mišljenja jednih o drugima traži susret, dijalog, svojevrsno razgovaranje i o našim religioznim korijenima od kojih živimo.

U međureligijskom dijalogu nas ljudi kao vjernika ne radi se samo o nama samima. Bilo da smo vjerni Tori, ili nasljedujemo Isusa Krista, bilo da smo odani Alahu, prema objavi koju je Muhamed primio – kao bogobojazni znamo: jedino Bog može dati mir za kojim čeznemo. Šalom, to je djelo Njegova blagoslova u našim srcima, Njegov mir u nama. Zato su za nas dijalog i molitva jedno, kao i naša zajednička molitva.

Naravno, iako smo sjedinjeni u Abrahamovom sinovstvu, ne postoji neki međureligijski molitvenik. Ali zato postoji – sukladno razlici koja je u međuvremenu uvedena – multireligiozni molitveni stav, u kojoj ne molimo istu molitvu, ali smo ipak zajedno u molitvi slušajući jedni druge. Tako svatko od nas može osluškivati otkucaj srca drugoga u njegovoj molitvi iz vlastite tradicije. Pritom ćemo vidjeti koliko je njihov otkucaj srca sličan našem; njihova jadikovka i plač, njihova tuga i njihova čežnja, možda i njihova ispovijed da u svom životu nisu dovoljno ostavili prostora Božjim zapovijedima da ih vode. Osjetit ćemo kako Riječ Božju slušaju i kako nas Njome kao riječju blagoslova tješe. Onda je posve prirodno da se naši glasovi ujedine u pjesmi molitve za mir i u psalmu Njemu na čast. Neka On usliša našu molitvu, da po Njegovoj volji ljudi u Bosni i Hercegovini i u svim zemljama svijeta mogu živjeti u miru s Njim i jedni s drugima.“

Protojerej Slobodan Milunović rekao je u svojoj propovijedi: „Moj predšasnik crkvene zajednice u Münchenu, otac Aleksa pričao mi je jednom kako se susreo s nekim svećenikom, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata nosio uniformu i bio naoružan. ‘Na moj upit zašto to čini, odgovorio je da je vrlo opasno biti u ratu bez oružja, pa i svećeniku. Poznaš sveto Evanđelje i Božje zapovijedi, svoju si nadu položio na krivo mjesto, moje najjače oružje je Sveti križ i ova Sveta knjiga, Riječ Božja i njegove zapovijedi, rekao sam mu’.

Apostol Pavao u poslanici Efežanima (Ef 2,2) govori o duhu koji ‘u zraku vlada’ i koji ljude sputava. U tom je duhu danas čitav naš sustav informacija, manipuliranih vijesti kojima nitko ne može ući u trag. Ali ako je tako, da ovaj duh, a ne Duh sveti vlada srcima ljudi, ako je istina da Crkva otvoreno ne podiže glas protiv svih nasilja koja u nacionalističkoj zaslijepljenosti i nisu rijetka, onda trebamo osjećati duboku tugu i stid.

Poziv na pomirenje može danas biti i opasan. Ljubiti, moći oprostiti protivniku, to nije baš samo po sebi razumljivo nego spada među rijetka čuda današnjega vremena. Krist je za Svoga života na ovoj zemlji, pa i onda kada je bio ponižavan, neprestance opraštao i nikom nije prijetio.

Zapovijed ljubavi, čak i prema neprijatelju (Mk 5, 44) i zapovijed mira karakteristika su kršćanstva. A to znači bez iznimke, neovisno od boje kože, neovisno od pripadnosti nekom narodu i nekoj religiji. I islam priznaje kršćanstvo, kada u Kur′anu (5, 82) piše: ‘Naći ćeš da su oni, koji su vjernicima u ljubavi najbliži, oni koji kažu: mi smo kršćani'“.

Autor: Gerhard Voss / “Lebendige Ökumene in Bayern” 2007.

Tekst na njemačkom jeziku OVDJE