Marko Oršolić, franjevac koji se bori za dijalog građanski i međureligijski dijalog

Marko Oršolić rođen je avgusta 1943. u Orašju, na sjeveru BiH. Kao diplomirani teolog, studirao je i istoriju i političke nauke. Veoma je angažiran na društvenim pitanjima, a ujedno je i veoma kritičan prema ulozi katoličkog klera tokom Drugog svjetskog rata. Naročito je skrenuo pažnju na sebe 1995. godine kad je odbio da uđe u zagrebačku Katedralu, izjavivši da se između Boga i njega ispriječio kardinal Stepinac. Kardinal je bio optužen za saradnju sa pronacističkim ustaškim režimom.

I danas neumorno nastavlja da se bori protiv nacionalizama koji potkopavaju Bosnu i Hercegovinu i prigovara različitim vjerskim zajednicama što se upliću u nacionalne sukobe. Takva vrsta građanskog angažmana donijela mu je žestoke kritike od strane hrvatske zajednice koja ga redovno optužuje da se više angažira za Bošnjake, Srbe i „djecu komunizma“ nego za „svoje“. Marko Oršolić objavio je više knjiga i nekoliko stotina članaka iz oblasti filozofije nauke i teologije dijaloga.

Susrećem brojne turiste koji se dive (vjerskoj) toleranciji ljudi sa kojima se susreću u Bosni. Sa druge strane, razgovaram sa mnogim Bosancima koji se žale na okrutan nedostatak tolerancije u svom društvu. Šta mislite o današnjem stanju međureligijskog dijaloga u Bosni?

Vjerska tolerancija i inače filozofija življenja, kroz stoljeća je s pravom naglašena karakteristika odnosa među ljudima ovdje. Jedino je takav odnos omogućavao opstanak u teškim vremenima i podnošenje teške sudbine. Tek sa austrougarskom okupacijom situacija se bitno mijenja, jer se tada tolerancija pretače u zakone i propise. Međutim, Austro-Ugarska Monarhija kao i ostala tri carstva (Osmansko, Prusko i Rusko) poslije Bečkog kongresa 1815. veoma su suprotstavljeni svim novim progresivnim idejama koje je snažno nagovijestila Francuska revolucija koja je bila epohalni san zore iza kojeg nije svanuo dan.

Po Vašem mišljenju, da li su vjerski lideri koji pozivaju na međuvjerski mir manjina ili većina danas u Bosni? Mislite li da ih ima više ili manje nego ranije? Da li mislite da je njihov uticaj na društvo viši nego uticaj političara?

Ovdje su političari oni koji kroje naše sudbine. Oni su oslonjeni na međunarodne institucije i projekte u koje se mi moramo uklopiti. Vjerski lideri se maksimalno trude da uz pomoć ograničenih mogućnosti poboljšaju situaciju. Njihove mogućnosti su skromne, jer su vjerske zajednice nepravedno osiromašene i gotovo uništene u II svjetskom ratu i poraću. Tek 60-ih godina prošlog stoljeća vjerske zajednice osnažuju i njihov utjecaj postaje snažniji i učinkovitiji.

Tokom posjete Sarajevu 6. 6. 2015. godine, Papa Franjo je pozvao ljude da žive u miru s pripadnicima drugih religija. Kako je Hrvatska Crkva to shvatila, da li su ove riječi donijele bilo kakvu promjenu?

Suvremene pape izvukle su Crkvu iz srednjovjekovne učmalosti prihvatajući poruke novog vremena i nastojeći odgovoriti na pitanja suvremenog čovjeka otvarajući nove vidike i zbacujući balaste stoljetnih tradicionalizama. Ivan Pavao II nije samo klečao u Yad Vashemu, nego je bio prvi moderni papa u sinagogi i u džamiji, priznajući ih kućama jednog te istog Boga: Pri tom je Jevreje nazvao starijom braćom a muslimane mlađom braćom kršćanima i svim ljudima.

Tim su parole Farncuske revucije postale sadržajnije a vjernici uvjerljiviji kao akteri boljeg svijeta.

U nekim lokalnim novinama piše da ste komunist, neprijatelj hrvatskog naroda. Po vašem mišljenju, da li možemo danas govoriti o slobodi govora u BiH? Koja je poenta nekoga ko želi da izrazi mišljenje drugačije od onih nacionalističkih političara?

Ljudi mogu pisati što hoće. Papir može sve podnijeti. Nisam nikada bio član nijedne partije. Ali sam 1988. bio jedini teolog koji je dao intervju listu Komunist i svakodnevno dijalogizirao s komunistima, marksistima i socijalistima. Oni se najednom izgubiše u tranziciji pri prelazu iz jednostranačke u višestranačku demokraciju. U ratu i tranziciji mnogi su otjerani na svih pet kontinenata, a mnogi su obukli nacionalne dresove i sada su vladajuća elita trostruke etnokracije koja je troskok u bezdan. Čak sam objavio knjigu pod naslovom Kršćanin u službi revolucije s dužim tekstom o Crkvi i suvremenom proletarijatu. Dosta sam davao povoda, za neupućene, da me svakako zovu. Jedino sam odgovorio prijatelju Predragu Matvejeviću kada me je nazvao marksistom, da sam ja marksolog. Nisam nikakav neprijatelj hrvatskog naroda, ali ne podnosim zagrižene nacionalizme. U jednom tv intervju u decembru 1991. godine (gledala je cijela Jugoslavija) rekao sam da sam Hrvat i da se tako pišem, ali da se tako ne osjećam. Osjećam se dobro ili loše. Bez ljudskih prava uglavnom loše. Bolje kazano osjećam se bosanskim Hrvatom, pri tom je važniji pridjev nego imenica.

Opet, prema izvorima iz štampe, sve se loše odvija u Bosni a država je stalno na ivici kolapsa. Ipak, u ovom trenutku, još uvijek se drži. Šta mislite o opštoj situaciji u zemlji?

Naša zemlja mora odgovoriti na ključno pitanje: je li ona historijska tvorevina (J. B.Tito, bosanski franjevci) ili je sklepotina od ostatka Srbije, Hrvatske i Muslimanije (nacionalno-nacionalstička ideologija), gdje Jevreji i normalni državljani nemaju ni pasivno pravo glasa. Neshvatljivo u 21. stoljeću! To se događa kada se iz kolektivnih (nacionalnih) prava izvode osnovna ljudska prava (pravo na život, slobodu i težnju ka sreći) a ne obratno.

U Francuskoj se mnogi ljudi osjećaju ugroženi prisustvom različitih vjerskih praksi, a pitanje je duboko podijelilo društvo. Ako biste mogli razgovarati s tim ljudima, kakva bi vaša poruka bila?

Jevrejski je narod dobio božansku Objavu (sadržana i u kršćanstvu i islamu) da je Stvoritelj stvorio čovjeka kao muško i žensko (jedine razlike koje priznajem). Jedan je jedincati sve-ljudski rod, od kojeg treba napraviti jedno društvo u kojem ima mjesta za sve u sreći i zadovoljstvu.

Razgovarala: Lea Saugier

Objavljeno na portalu courrierdesbalkans.fr 11.02.2018.